Novosti

Dragi roditelji, sa zadovoljstvom Vas obavještavamo kako je Savezu gluhih i nagluhih grada Zagreba odobren projekt „Ritam inkluzije“ , financiran sredstvima Grada Zagreba. Opći cilj projekta jest povećanje kvalitete života djece osnovnoškolske dobi u uvjetima inkluzije sa svrhom povećanja međusobnog razumijevanja i prihvaćanja različitosti kroz provođenje organiziranih sadržaja u kojima sudjeluju gluha, nagluha i čujuća djeca. Za početak, pozivamo djecu osnovnoškolskog uzrasta (1.-8. razred osnovne škole) da se priključe satovima CAPOEIRE (1x tjedno; besplatno). Uz capoeiru, provodit će se edukativne radionice za djecu te će biti organizirani izleti. Prvi termin je u petak, 9.9.2022. u 19h u prostorijama Kluba, na adresi Kneza Mislava 7/1. Ostale termine dogovorit ćemo u petak. Prijaviti se možete Lini na broj: 091/4619 – 118 (max broj djece je 15)! Veselimo se susretu 🙂

Razvoj medicine, tehnologije i znanosti uvelike je pridonio porastu kvalitete, ali i prosječnom trajanju života. U Republici Hrvatskoj prisutan je trend porasta starog stanovništva u cjelokupnoj populaciji – ovaj trend vidljiv je u većini Europskih zemalja (Andrašek 2020.).  Prema podacima Eurostat-a prosječno očekivano trajanje života za osobe muškog i ženskog spola, rođene u EU 2018. godine, iznosi 81 godinu (Rodin, Cerovečki, Jezdić, 2020). Ako pogledamo Popis stanovništva iz 2011. godine 17,7% stanovništva RH spada u dobnu skupinu 65 i više godina (Maurović 2015.). Iz svega navedenog možemo zaključiti da je u Hrvatskoj prisutan proces senilizacije, odnosno starenja stanovništva. Kada pričamo o diskriminaciji potrebno je znati da diskriminacijom smatramo svako stavljanje osobe u nepovoljni položaj na osnovi rase, jezika, vjere, nacionalnosti, obrazovanja, invaliditeta itd. Diskriminacija na temelju kalendarske dobi često se naziva ageizam (eng. ageism) te vodi prema netrpeljivosti, nepriznavanju i ograničavanju prava starijih osoba isključivo na temelju njihove dobi (Rusac, Štambuk, Verić, 2013.). Potrebno je obratiti pažnju na izazove starenja, socijalne probleme i nejednakost s kojima se starije osobe susreću. Starenje ne smije biti neugodna i zaobilazna tema, u konačnici to je proces svojstven svim ljudima. Potrebno je što više pričati i educirati se o starenju i životu u starijoj životnoj dobi kako bi uspješno smanjili stigmatizaciju i diskriminaciju starijih osoba. Starije osobe često se susreću s diskriminacijom u zdravstvenom sustavu. Prema Rusac i sur. (2013) starije osobe izložene su lošijim higijenskim uvjetima, lošijim tretmanom, predugim čekanjem i neljubaznošću od strane medicinskog osoblja. Također, samo medicinsko osoblje ima lošije stavove prema starijim pacijentima u odnosu na druge pacijente. Zabrinjavajuća je činjenica da 60% osoba starijih od 65 godina ne prima adekvatne preventivne zdravstvene usluge (Kane i Kane, 2005.). Domovi za starije i nemoćne, mjesta gdje bi starije osobe trebale uživati u svojoj starosti, često su mjesta zanemarivanja nasilja nad štićenicima – posebice ako se radi o nemoćnim osobama i osobama slabijeg ekonomskog statusa (Maurović, 2015.). Starije gluhe osobe često imaju osjećaj da ih liječnici ne doživljavaju dovoljno ozbiljno te da ih se svjesno ignorira ako dolaze s čujućom pratnjom (Deselle i Proctor, 2000.).  Combs (1992.) usporedio je odlazak liječniku u pratnji čujuće osobe: kada se liječnik obraća isključivo pratnji i zanemaruje gluhu osobu kraj sebe, ona se počinje osjećati kao kućni ljubimac kod veterinara. Osobe u mirovini i one koje nikad nisu bile u radnome odnosu doživljavaju više oblika diskriminacije od svojih vršnjaka koji su i dalje u radnom odnosu. Prema podacima Ministarstva rada 1/3 nezaposlenih su osobe starije od 50 godina (Maurović, 2015.). Starije osobe imaju manje prilika na tržištu rada te kada postanu nezaposleni u starijoj dobi redovito prelaze u dugotrajnu nezaposlenost (Maurović, 2015.). Među mladim stanovništvom često prevladavaju stavovi da su starije osobe nesposobne da doprinesu društvu. Same starije osobe često imaju osjećaj da ih društvo gleda kao „besposličare“(Rusac i sur. 2020.). Društvo starije osobe često smatra nesposobnima za učenje novih stvari (npr. kako koristiti laptop, tablet, računalo itd.) te često propitkuje njihove intelektualne sposobnosti. Prema Poon (1995.) starenje ne podrazumijeva gubitak sposobnosti učenja. Iz navedenog možemo zaključiti da se starije osobe osjećaju diskriminirano na raznim područjima života, kako u poslovnom tako i u privatnom životu. Moramo poticati međugeneracijsku solidarnost te starije ljude da otvoreno i glasno progovaraju o problemima i diskriminaciji s kojom se susreću u zajednici. LITERATURA: Andrašek, A. (2020). Diskriminacija osoba starije životne dobi (Završni rad). Preuzeto s https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:122:610928 (5.7.2022.) Combs, A. (1992). Hearing loss help. San Luis Obispo, CA: Impact. Desselle, D. D., & Proctor, T. K. (2000). Advocating for the elderly hard-of-hearing population: the deaf people we ignore. Social work, 45(3), 277–281. https://doi.org/10.1093/sw/45.3.277 (13.7.2022.) Kane, R.L. i Kane, R.A. (2005). Ageism in Healthcare and Longterm Care. Generations. 29(3), 49-54 Maurović, D. (2015). Stereotipi i predrasude prema starijim osobama (Završni rad). Preuzeto s https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:746494 (4.7.2022.) Poon, L. (1995). Learning. In Madoxx, G. (ed.):The encyclopedia of aging (pp. 380-3819). New York: Springer Rodin, U., Cerovečki, I., Jezdić, D. (2020). Prirodno kretanje u Hrvatskoj u 2019. godini, Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Preuzeto s https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2020/08/Prirodno_kretanje_2019_030920.pdf (11.7.2022.) Rusac, S., Štambuk, A. i Verić, J. (2013). Dobna diskriminacija: iskustva starijih osoba. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 49 (Supplement), 96-105. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/109421 (13.7.2022.)

Odrastanjem prolazimo kroz različite životne periode, jedan od tih perioda je razdoblje starosti. Svako životno razdoblje sa sobom nosi razne izazove i događaje (PSY 180 Psychology of aging). Prema Riley (1978.) starenje je cjeloživotni proces koji uzrokuje promjene na svim životnim područjima, ono ne nastupa naglo i iznenadno već prati tijek i razvoj osobe. Zahvaljujući raznim dostignućima moderne medicine i znanosti, kvaliteta i predviđeno trajanje života u stalnom su porastu. Važno je imati na umu da je populacija osoba starije životne dobi izrazito heterogena te da će različito reagirati na promjene izazvane starenjem. Starenjem otpada sposobnost izvršavanja svakodnevnih aktivnosti (tzv. funkcionalna sposobnost). Statistički gledano starije osobe razvijaju više zdravstvenih tegoba u odnosu na mlade ljude. Važno je imati na umu da promjene koje prate starenje nisu isključivo zdravstvene prirode već i socijalne (MSD Manual). Brojna istraživanja ističu negativne stavove mlađe populacije prema starijim ljudima.  Negativni stavovi najviše se manifestiraju u pojednostavljenoj i neprirodnoj komunikaciji sa starijim osobama. Često je prisutan neprirodan emocionalan ton (tzv. sekundarno tepanje) i obrasci komunikacije tipični za razgovor s malom djecom. Negativni stavovi, manjak razumijevanja i poštovanja prema starijim osobama mogu dovesti do gubitka samopoštovanja, motivacije te razvoja depresije (Galić, Tomasović Mrčela i sur., 2013.). U starijoj dobi, generalno gledano, dolazi do pada u socijalnim interakcijama te se socijalna mreža smanjuje. Veliki dio starijih osoba ostao je bez roditelja, supružnika, prijatelja itd., no nije rijetkost da se u starijoj dobi stvaraju novi odnosi i prijateljstva (Galić i sur., 2013.). Ako starijoj životnoj dobi pridodamo invaliditet koji se odnosi na gluhoću, socijalna mreža ne samo da se smanjuje već je ona i ograničena na populaciju koja komunicira znakovnim jezikom, ukoliko se radi o gluhoj osobi koja kao preferirani način komunikacije koristi hrvatski znakovni jezik. Zanimljivo je da u srednjoj i kasnoj starosti dolazi do porasta zadovoljstva u braku. Supružnici se više oslanjanju jedan na drugoga, provode više vremena zajedno te postaju ravnopravniji. Smanjuju se rodne uloge, npr. podjela poslova na muške i ženske (Galić i sur., 2013.). Starenjem se mijenja dinamika odnosa između roditelja i djece. Roditelji postaju primatelji pomoći, a djeca pružatelji. Uglavnom je riječ o emocionalnoj podršci, ako se radi o teškoj onesposobljenosti uz emocionalnu podršku česta je i fizička skrb (Galić i sur., 2013.). Važno je naglasiti ulogu zajednice kao izvor socijalizacije za starije osobe. Prijateljstva su izvor topline i podrške bitne za sve ljude. Upravo nedostatak socijalizacije može izazvati usamljenost te depresiju kod osoba starije životne dobi (Galić i sur., 2013.). Istraživanje provedeno od strane Niazi, Ejaz i Muzazzam (2020.) ukazuje na povezanost između distresa (opće psihičke uznemirenosti) i oštećenja sluha kod muškaraca i žena starije životne dobi. Prema istraživanju muškarci s oštećenjem sluha ispoljavaju više depresivnih simptoma od žena. Značajan čimbenik smanjenja depresivnih simptoma kod starijih osoba s oštećenjem sluha upravo je njihovo prihvaćanje u zajednicu (Niazi, Ejaz, Muazzam, 2020.). Starenje, kao i svaki period života, sa sobom donosi nove izazove. Važno je raditi na razbijanju predrasuda i mitova o starenju i populaciji osoba starije životne dobi. Provođenjem  edukacija o važnosti socijalizacije i mentalnog zdravlja možemo utjecati na kvalitetu života, ali i na zadovoljstvo samim sobom. Osobe s oštećenjem sluha (i sve druge skupine osoba s invaliditetom) pod povećanim su rizikom od izolacije, institucionalizacije i razvoja depresivnih simptoma. Naša uloga u zajednici je  orijentirana na svakodnevno razbijanje stigmi i predrasuda s kojima se suočava zajednica osoba s invaliditetom.   LITERATURA: Galić, S., Tomasović Mrčela, N. i sur. (2013). Priručnik iz gerontologije, gerijatrije i psihologjje starijih osoba – psihologije starenja. Preuzeto s (http://www.ss-medicinska-os.skole.hr/upload/ss-medicinska-os/images/static3/1236/File/prirucnik.pdf) 2.8.2022. Niazi, Y., Ejaz, B., & Muazzam, A. (2020). Impact of hearing impairment on psychological distress and subjective well-being in older adults. Pakistan journal of medical sciences, 36(6), 1210–1215.  Preuzeto s (https://doi.org/10.12669/pjms.36.6.2457) 3.8.2022. Older People’s Health Issues, Preuzeto s (https://www.msdmanuals.com/home/older-people%E2%80%99s-health-issues) 9.8.2022. PSY 180 – Psychology of Aging – Textbook, Preuzeto s (https://guides.hostos.cuny.edu/Psychology_of_Aging) 10.8.2022. Riley, M. W. (1983). The family in an aging society. Journal of Family Issues, 4(3), 439–454. Preuzeto s (https://doi.org/10.1177/019251383004003002) 15.8.2022.

Prema Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, 18/22, 46/22), socijalne usluge obuhvaćaju aktivnosti koje su namijenjene prepoznavanju, sprječavanju i rješavanju poteškoća i problema pojedinaca i njegove obitelji, a čime doprinose i povećanju kvalitete života. Novi Zakon o socijalnoj skrbi (NN, 18/22, 46/22), izglasan u siječnju 2022. godine, navodi 15 socijalnih usluga koje se mogu pružati korisnicima u određenoj potrebi. Unutar projekta “Podrška procesu deinstitucionalizacije gluhih i nagluhih osoba”, korisnicima Projekta pružaju se usluge poludnevnog boravka i pomoći u kući. Glavni cilj Projekta je prevencija institucionalizacije osoba s oštećenjem sluha starije životne dobi s područja Urbane aglomeracije Zagreb. Usluga poludnevnog boravka se prema Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, 18/22, 46/22) definira kao usluga unutar koje se pružaju organizirane aktivnosti i podrška tijekom dana uz prisustvo stručnih osoba, a radi zadovoljavanja životnih potreba korisnika. Usluga poludnevnog boravka pruža se u trajanju od 4 do 6 sati dnevno. Projektna usluga pomoć u kući pruža se starijoj osobi s oštećenjem sluha s područja zagrebačke anglomeracije kojoj je u obavljanju osnovnih životnih djelatnosti potrebna pomoć druge osobe. Usluga pomoć u kući, prema Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, 18/22, 46/22), obuhvaća organiziranje prehrane, obavljanje kućnih poslova, održavanje osobne higijene te zadovoljavanje drugih svakodnevnih potreba korisnika. Važnost deinstitucionalizacije socijalnih usluga sve češća je tema u krugu javnosti i lokalnih te nacionalnih vlasti. O deinstitucionalizaciji se govori kao nužnoj potrebi što je posebice naglašeno kroz europske direktive i smjernice. Tako je Europska komisija (2021.) donijela Strategiju o pravima osoba s invaliditetom za razdoblje 2021.-2030. Strategijom se naglasak stavlja na prava osoba s invaliditetom, njihov ravnopravan položaj te pristup aktivnom uključivanju u zajednica, borbu protiv diskriminacije na osnovi invaliditeta, a poseban značaj daje se poticanju samostalnog života i procesu deinstitucionalizacije. Što se domaćih smjernica tiče, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike izdalo je prijedlog Nacionalnog plana razvoja socijalnih usluga za razdoblje od 2021. do 2027. godine (2021.). Podaci Nacionalnog plana razvoja socijalnih usluga (2021.) govore kako je udio starijeg stanovništva u Republici Hrvatskoj svake godine sve više u porastu, dok je suprotno tome smještajnih kapaciteta sve manje. Broj osiguranih smještajnih kapaciteta u Republici Hrvatskoj daleko je ispod europskog prosjeka, a situaciju dodatno otežava nedostatak radne snage. Rezultati istraživanja o potrebama osoba starije životne dobi provedenog 2020. godine govore kako starije osobe na području Republike Hrvatske najznačajnijima smatraju usluge pomoći u kući i smještaja, a što dovodi do zaključka da je potreba za razvitkom socijalnih usluga u zajednici, kojima se omogućuje što duži ostanak starijim osobama u svome domu, neizmjerna (Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, 2021.). Projektom “Podrška procesu deinstitucionalizacije gluhih i nagluhih osoba” korisnicima je kroz uslugu poludnevnog boravka omogućen prostor za druženje i provođenje slobodnog vremena, obrok, zabavni sadržaji (različite igre), obilježavanje prigodnih manifestacija, razvijanje kreativnih i socijalnih vještina te ostale aktivnosti. Usluga pomoć u kući pruža se teže pokretnim starijim osobama s oštećenjem sluha. Pomoću usluge pomoć u kući korisnicima se osigurava organizirana dostava obroka, pomoć oko kućanskih poslova i higijenskih potreba te zadovoljavanje ostalih korisnikovih prijekih potreba. Pružati podršku starijoj osobi pri korištenju njenih punih potencijala i mogućnosti znači omogućiti joj što duži ostanak u svome domu i krugu svoje primarne obitelji, a što za mnoge znači duži, kvalitetniji i sretniji život. LITERATURA: 1. Europska komisija (2021). Unija ravnopravnosti: Strategija o pravima osoba s invaliditetom za razdoblje 2021.-2030. Posjećeno 27.07.2022. na službenoj mrežnoj stranici Europske unije: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1484&langId=hr 2. Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (2021). Nacionalni plan razvoja socijalnih usluga za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Dostupno na mrežnim stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike: https://mrosp.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Glavno%20tajni%C5%A1tvo/Godi%C5%A1nji%20planovi%20i%20strate%C5%A1ka%20izvje%C5%A1%C4%87a/Nacionalni%20plan%20razvoja%20socijalnih%20usluga%20za%20razdoblje%20od%20%202021.%20do%202027.%20godine.pdf 3. Zakon o socijalnoj skrbi. Narodne novine, br.18/2022, 46/2022.

Dragi naši, željeli bismo se zahvaliti svima Vama koji ste s nama u zadnjih godinu dana odlazili na predstave u HNK u Zagrebu te posjetili Muzej prekinutih veza. Nažalost, projektu se bliži kraj te se nadamo kako je ovo samo prvi u nizu ovakvih projekata koji kulturne sadržaje čine pristupačnijima gluhim i nagluhim osobama. Također, željeli bismo se zahvaliti našim partnerima – Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Muzeju prekinutih veza za uspješno odrađen projekt kao i za odličnu suradnju. Hvala Vam svima! Vaš SGINGZ Podsjećamo sve kako je projekt “Uho za kulturu” financiran od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu sa Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/

Kvaliteta života višedimenzionalan je koncept kojeg je jednoznačno jako teško definirati. Kako bi najbliže odredili definiciju kvalitete života, autori u svojim radovima koriste objektivne i subjektivne pokazatelje. Objektivni indikatori relativno su trajni pokazatelji koji utječu na zadovoljstvo pojedinca. Tako se u objektivne indikatore ubrajaju ekonomski status i materijalna primanja, osobna sigurnost, okolina u kojoj pojedinac živi, traumatski događaji poput bolesti, gubitka posla ili bliskog člana obitelji i sl. Za razliku od objektivnih pokazatelja, subjektivni indikatori odnose se na osobno poimanje vlastita života nastalo pod utjecajem objektivnih indikatora i osobina ličnosti pojedinca. Karakteristike pojedinca, njegove želje, težnje i crte ličnosti utječu na osjećaj njegova osobna zadovoljstva vlastitim životom i njegovom kvalitetom (Lučev i Tadinac, 2008.). Kvaliteta života osoba s invaliditetom definirana je kroz različite životne domene unutar kojih se procjenjuje koliki utjecaj prisutnost invaliditeta ima na pojedinčevu percepciju zadovoljstva vlastitom kvalitetom života (Brown i sur., 2006.; prema Leutar i Buljevac, 2020.). Domene koje se najčešće uzmaju u obzir prilikom procjenjivanja kvalitete života osoba s invaliditetom su emocionalna dobrobit, ekonomski status obitelji, obiteljska podrška, formalna i neformalna podrška, pružena skrb osobi s invaliditetom, prava koja stječe te aktivno sudjelovanje u životu zajednice (Leutar i Buljevac, 2020.). Oštećenje sluha utječe na život samog pojedinca, ali i njegove obitelji. Prema istraživanjima koja su provedena na području Republike Hrvatske, osobe s oštećenjem sluha kao jednu od najvećih prepreka zadovoljavajućoj kvaliteti života ističu komunikacijske barijere s kojima se suočavaju. Takve teškoće nerijetko mogu rezultirati povlačenjem u socijalnom i emocionalnom razvoju gluhih i nagluhih osoba te razvitku osjećaja usamljenosti, izoliranosti te pojavnosti depresije (Broz Frajtag, 2017.). Lovretić i suradnici (2016.) kao najveći prediktor kvalitete života gluhih osoba navode socijalnu podršku. Što pojedinac gluha osoba dobiva veću podršku iz socijalne okoline te bliskih osoba, njegovo zadovoljstvo kvalitetom života bit će veće i izraženije. S obzirom na navedeno, Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba kroz projekt “Podrška procesu deinstitucionalizacije gluhih i nagluhih osoba” svojim gluhim i nagluhim članovima omogućava provođenje različitih aktivnosti kroz uslugu poludnevnog boravka, kvalitetno provođenje slobodnog vremena, jačanje socijalne mreže, isticanje kreativnih i ostalih vještina, uslugu pomoći u kući te uslugu savjetovanja. Navedene usluge i aktivnosti zajedničkim međuutjecajem doprinose poboljšanju kvalitete života gluhih i nagluhih korisnika te njihov što duži ostanak u izvaninstitucijskoj skrbi s obzirom na potrebe koje se zadovoljavaju kroz sudjelovanje na Projektu. LITERATURA 1. Broz Frajtag, J. (2017). Komunikacijske teškoće i kvaliteta života osoba s oštećenjem sluha. Specijalistički rad. Zagreb: Medicinski fakultet u Zagrebu. 2. Leutar, Z. i Buljevac, M. (2020). Osobe s invaliditetom u društvo. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. Pravni fakultet. Studijski centar socijalnog rada. 3. Lovretić, V., Pongrac, K., Vuletić, G., i Benjak, T. (2016). Utjecaj socijalne podrške na kvalitetu života osoba s oštećenjem sluha. Časopis za primijenjene zdravstvene znanosti, 2(1), 5-14. 4. Lučev, I. i Tadinac, M. (2008). Kvaliteta života u Hrvatskoj – povezanost subjektivnih i objektivnih indikatora te temperamenta i demografskih varijabli s osvrtom na manjinski status. Migracijske i etničke teme, 24(1-2), 67-89.

Starenje je prirodan proces u životu čovjeka koji je definiran različitim fizičkim te psihosocijalnim faktorima. Čovjekov fizički te psihosocijalni razvoj razvija se do određene razine nakon koje počinje njegovo postepeno opadanje (Maček i sur., 2016.). Iako se pojam starosti nerijetko povezuje s bolestima, nemoći te ovisnosti o pomoći drugih, to ne mora biti pravilo. U zadnjih 20 godina sve više istraživanja usmjereno je na koncept takozvanog “uspješnog starenja”. “Uspješno starenje” definira se kao sposobnost očuvanja ili daljnjeg razvoja potencijala i aktivnosti i u starijoj životnoj dobi. Naglasak se stavlja na činjenicu da starost nije rezervirana samo za bolesti i nemoć, već je u starijoj životnoj dobi vitalnost itekako moguća, a starije osobe mogu biti izuzetno socijalno aktivne te na razne načine doprinositi boljitku svoje zajednice (Achenbaum, 2001.; prema, Tucak Junaković i Nekić, 2016.). Jedan od najpoznatijih teorijskih pristupa vezanih za uspješno i aktivno starenje je takozvani Roweov I Kahnov model uspješnog starenja. Prema navedenom modelu, za uspješno starenje potrebna su tri čimbenika: odsustvo ograničavajuće bolesti, održavanje fizičkog i mentalnog funkcioniranja na visokoj zadovoljavajućoj razini te aktivna uključenost u život (Tucak Junaković i Nekić, 2016.). Prema Maček i suradnicima (2016)., postojana fizička aktivnost jedna je od glavnih preduvjeta za održavanje vitalnosti i aktivnosti u starijoj životnoj dobi. Nadalje, aktivno starenje ne ovisi samo o fizičkoj aktivnosti, već i onoj psihosocijalnoj koja nije ništa manje ključna u procesu uspješnog i aktivnog starenja. Uz spomenutu fizičku aktivnost, zdrav stil života, dostupnost pravovremene zdravstvene zaštite, dobri načini suočavanja sa stresom, ekonomska neovisnost, jake obiteljske veze te podrška iz okoline najbitnije su okosnice potrebne za aktivno starenje (Maček i sur., 2016.). Štambuk (2003.), u svojoj analizi slučaja, ističe da treba izbjegavati koncepte općenitosti, jednosmjernosti i nepovratnosti kada se govori o procesu starenja. Također, radi utjecaja različitih čimbenika, ljudi u starosti međusobno se razlikuju više nego u bilo kojem drugom životnom razdoblju. Unatoč očekivanjima, međusobne razlike u starenju među pojedincima više su povezane sa zdravstvenim statusom, ekonomskom stabilnošću te obrazovanjem nego s utjecajem kronološke dobi. Zanimljiv je i podatak da suprotno mišljenjima, većina zdravstvenih problema karakterističnih za stariju životnu dob, započinju u ranijim životnim razdobljima (Štambuk, 2003.). U prilog tome govori i podatak da ljudi oko 75. godine izgube samo 10 % neurona ukoliko nisu patili od bolesti koje oštećuju moždano tkivo. Također, prema istraživanjima samo 9 % ljudi u starijoj životnoj dobi svoje zdravlje ocjenjuje kao izrazito loše (Warner Schale i Willis, 2001.). Unutar analize slučaja, Štambuk (2003.) ističe kako je za “uspješno” starenje ključno da okolinski faktori imaju neutralan ili pozitivan, a nikako negativan, učinak. Sve češće je u uporabi i termin “optimalno starenje” koje podrazumijeva nadomjestak različitih gubitaka uzrokovanih starenjem koristeći strategije bitne za održavanje funkcionalnosti. Naposljetku, osoba koja “uspješno” stari opisuje se kao osoba koja je donijela odluku ostati fizički, umno, emocionalno i socijalno aktivnom (Štambuk, 2003.). Unatoč svim promjenama koje starija životna dob sa sobom nosi, to je vrijeme u kojem osoba na najbolji način može iskazati svoju stečenu životnu mudrost, iskoristiti slobodno vrijeme za učvrščivanje i održavanje obiteljskih i prijateljskih veza te svojom aktivnošću dokazati kako starenje nije kraj – već životno razdoblje u kojem su izazovi i uzbuđenja još uvijek itekako postojana i moguća. LITERATURA: 1. Maček Z., Balagović I., Mandić M., Telebuh M., i Benko S. (2016). Fizička aktivnost u zdravom i aktivnom starenju. Physiotherapia Croatica, 14(1), 146-148. 2. Štambuk, A. (2003). Iskustvo starenja. Doprinos teoriji starenja. Prikaz slučaja. Revija za socijalnu politiku, 10(2), 235-237. 3. Tucak Junaković, I. i Nekić, M. (2016). Percepcija uspješnog starenja u starijih osoba. Acta Iadertina, 13(2), 171-187. 4. Warner Schale, K. i Willis, S.L. (2001). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Postoji snažna, univerzalna i trajna potreba i/ili želja među ljudskim bićima da stupaju u interakciju jedni s drugima i međusobno komuniciraju (Hargie i Dickson, 2004.). Pojam komunikacije dolazi od društvenih znanosti te je iznimno složen i sveobuhvatan, na što ukazuju brojne različite definicije. Neke od njih navodimo u nastavku. Komunikacija je složena ljudska djelatnost koja je u osnovi ljudskog djelovanja i odnosa među ljudima; komunikacija je proces emitiranja i primanja znakova koji imaju određeno značenje; predstavlja razmjenu poruka između jedne ili više osoba kao osnovne potrebe ljudskoga življenja (Jukić i Nadrljanski, 2015.). Odnosi se na dijeljenje misli, osjećaja, stavova i ideja razmjenom verbalnih i neverbalnih simbola (Sladović Franz, 2008.; prema Žižak, Vizek Vidović i Ajduković., 2012.). Označava proces kroz koji uključene osobe zajednički izgrađuju značenje poruka koje razmjenjuju te pritom utječu jedna na drugu na određen način i u nekom opsegu (Žižak i sur., 2012.). Komunikacija je osnovni proces te se smatra važnim uvjetom ljudskog života. S obzirom na to, vrlo je važno aktivno raditi na uklanjanju komunikacijskih barijera. Najčešće barijere proizlaze iz percepcijskih, sociokulturnih i jezičnih razlika među osobama i/ili skupinama, no ne smije se zanemariti ni to da komunikacijske teškoće mogu biti uzrokovane i oštećenjem sluha. S obzirom na vrijeme nastanka oštećenja, na mjesto nastanka i s obzirom na stupanj oštećenja, osobe s oštećenjem sluha – gluhe i nagluhe osobe, izrazito su heterogena skupina. Što je oštećenje sluha teže i što je ranije nastupilo, usvajanje govora i jezika bit će teže, govor osobe narazumljiviji te samim time socijalizacija otežana. Ako je osoba od rođenja bez sluha ili ga je izgubila prije usvajanja glasovnog govora, javlja se problem ovladavanja jezikom. Na problem učenja govornog jezika, jer se on uči slušanjem, nadovezuje se problem korištenja toga jezika i drugih sredstava za komunikaciju, posebno na području primanja informacija. Gluha osoba, bez obzira na dobro poznavanje jezika, neće razumjeti poruku (informaciju) koja joj je upućena jer se ne može oslanjati na prijem putem osjeta sluha. Orijentirana je na vizualno primanje informacija, no to nije potpuna informacija ukoliko nema objašnjenja viđenog. Nedovoljno razumljivo primanje i slanje informacija ostavlja posljedice na emocionalni i socijalni razvoj (osoba sporije socijalno sazrijeva i osamostaljuje se te teže preuzima društvenu odgovornost) te obrazovna postignuća u smislu visokoškolske naobrazbe. Učenje stranog govornog jezika predstavlja još veći problem, te ga mogu naučiti samo pasivno. Što je oštećenje sluha teže, osoba se više oslanja na vid – očitavanje govora s lica i usana te znakovni jezik. Nagluhe osobe dominantno slušaju govor, a čitanje s usnama im je pomoć u percepciji govora dok gluhe osobe dominantno primaju govor čitanjem s usana ili uz pomoć komunikacijskog posrednika – tumača/prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika, a slušanje im je pomoć, ako imaju ikakve ostatke sluha. ”Čitanje s usana” iznimno je zamorno iako prevladava mišljenje okoline da gluhe osobe s lakoćom čitaju s usana.  Poznato je da je svega 30% onoga što izgovorimo vidljivo na našim usnama, jer se svi ostali glasovi formiraju u unutrašnjosti govornog aparata, dok se ostatak odnosi na pogađanje konteksta. Suprotno od rođenih gluhih osoba, nagluhe osobe su razvile govor te ga koriste kao osnovno sredstvo komunikacije, uz pomoć ili bez upotrebe znakovnog jezika. Međutim, to što dobro govore ne znači da i dobro čuju, posebno u buci. Najvažniju pomoć nagluhim osobama pružaju adekvatna slušna pomagala koja pojačavaju vanjske zvukove i prenose ih u uho osobe. Slušni aparat uvijek je podešen prema stupnju nagluhosti te bi uz process prilagođavanja trebao slijediti i trening o tome kako koristiti i kako održavati slušno pomagalo. Početak upotrebe slušnog pomagala teška je barijera za mnoge, a što dulje čekaju, suočavaju se sa sve više problema, te je rezultat često gubitak zaposlenja i socijalna isključenost. U mnogim slučajevima slušna pomagala nisu dostatna te je potrebna tekstualna interpretacija ili prevođenje na hrvatski znakovni jezik (ukoliko se osoba služi njime) jer osobe nemaju dovoljno ostatka sluha. Za razliku od nagluhih osoba, materinji jezik gluhih osoba je znakovni jezik koji je ujedno i najvažnije obilježje njihove kulture, kulture Gluhih. Znakovni jezik je vizualni trodimenzionalni jezik koji je potpuno gramatički neovisan od govornog jezika. Ima vlastita gramatička pravila, vlastitu strukturu i vlastite zakonitosti. Znakovni jezik nije univerzalan jezik kojim se koriste zajednice gluhih u svijetu. Znakovni jezici razvijeni su neovisno jedni o drugima te se međusobno razlikuju isto kao što se razlikuju i govorni jezici. U više od 30 zemalja znakovni jezik prihvaćen je i priznat kao jezični sustav sa svim lingvističkim obilježjima. U Hrvatskoj je znakovni jezik priznat Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj 2015. godine. Osim što je osnovno ljudsko pravo, pravo na jednak pristup informacijama kao što ga imaju i čujući te potpuna informacija,  omogućava gluhim i nagluhim osobama ravnopravno sudjelovanje u društvenoj zajednici te bolju kvalitetu života. Kojom podrškom će to pravo biti ostvareno, ovisi o preferiranom sustavu komunikacije gluhe, odnosno nagluhe osobe.   LITERATURA: Bradarić-Jončić, S. (2000). Manualna komunikacija osoba oštećena sluha. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 36(2), 123-136. Hargie, O. i Dickson, D. (2004). Skilled interpersonal communication: Research, theory and practice. London: Routledge. Jukić, S., & Nadrljanski, M. (2015). Komunikologija. Split: Redak. Juriša, M. (2012). Komunikacija nije samo informacija već zajedništo i sudjelovanje. Zbornik radova sa stručnih skupova. Zagreb: Hrvatski savez gluhih i nagluhih i OSVIT – Udruga ustanova, drugih pravnih osoba i građana koji provide profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, br. 82/2015. Žižak, A., Vizek Vidović, V., & Ajduković, M. (2012). Interpersonalna komunikacija u profesionalnom kontekstu. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Ovaj put za vas imamo dvije poslastice – predstave Sorry i Revizor. O čemu se točno radi, pročitajte u nastavku. U predstavi Sorry redatelj Bobo Jelčić upotrebljava jednostavnu rekvizitu za istraživanje života u kazalištu i kazališta u životu, izravnim pristupom u radu s glumcima oblikujući minimalan niz događaja postavljenih među stanovnike jednoga malog i običnog gradića. U ovome se kazališnom istraživanju susreću glumci Drame HNK u Zagrebu i mladi glumci, studenti ADU u Zagrebu te zajedno dekonstruiraju arhetipske priče o naizgled jednostavnim odnosima, poput odnosa majke i kćeri, oca i sina, unutar prijateljstva, prvih ljubavi… Predstava Sorry dio je projekta Prošireno kazalište unutar mreže kazališta okupljenih u Prospero projektu, a kojega je član i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu od 2014. godine. Taj projekt započet je u razdoblju od 2008. do 2012., uz angažiranje šest europskih kazališta koja su imala potporu Kulturnoga programa Europske zajednice, stvorivši nov model suradnje, nazvan Prospero projekt. Zatim su četiri kazališta iz projekta predložila još tri partnera za pridruživanje te u razdoblju od tri godine kazališta odabiru, podržavaju i prate šest projekata. Danas Projekt Prospero: Prošireno kazalište, sufinanciran programom Europske unije Kreativna Europa, okuplja 10 partnera – devet kazališta i jedan medij (ARTE), iz devet zemalja EU. Neka od kazališta u projektu su Théâtre National de Bretagne, pariški Odéon-Théâtre de l’Europe, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modene, berlinska Schaubühne am Lehniner Platz, Göteborgs Stadsteater, lisabonski São Luiz Teatro Municipale, Internationaal Theater Amsterdam, Théâtre de Liège. U predstavi Revizor prema remek djelu N.V.Gogolja (u režiji jednog od najnagrađivanijih ruskih umjetnika Sergeja Potapova) razotkrivamo svijet korupcije do u najsitnijih detalja, dočaravamo brojne karaktere koji jedino vezama, uslugama i novcem ostaju na svojim pozicijama. Nemoral, lukavost i poniznost vladaju, a varalice to iskorištavaju, stvarajući sliku bolesnog i pokvarenog društva. U ansamblu predstave u ulozi načelnika, upravitelja grada je Bojan Navojec, njegovu ženu tumači Daria Lorenci Flatz a kćer Iva Mihalić. Lažnog revizora, običnog činovnika Hlestakova glumi Igor Kovač a njegovu slugu Osipa Ivan Jončić. Školski nadzornik je Slavko Juraga, sudac Dušan Bućan, staratelj dobrotvornih ustanova Alen Šalinović, Milan Pleština je upravitelj pošte, mjesni vlastelini Dopčinski i Bopčinski Filip Vidović i Silvio Vovk, policajca igra Kristijan Potočki a Mišku, slugu Tin Rožman. Podsjećamo sve da je projekt “Uho za kulturu” financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/

“Tko pjeva zlo ne misli” najpoznatiji je film redatelja i scenarista Kreše Golika, ujedno je i jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u povijesti, podnaslovljen kao “ljubavna komedija s pjevanjem”, a strukturiran u obliku kolažnog dnevnika. Snimljen je prema antologijskoj prozi Iz dnevnika maloga Perice zagrebačkog pjesnika i pripovjedača Vjekoslava Majera. Glavnina zbivanja odvija se u gornjogradskom stanu obitelji Šafranek, u njihovu dvorištu, Samoboru, Maksimiru, savskom kupalištu 1935. godine. Film ima izrazito bogato razrađene likove s romantičarskim elementima, čiji je emocionalni život predstavljen i nizom popularnih ljubavnih šlagera. Početkom druge polovice 1930-ih godina dvadesetog stoljeća u Zagrebu, mlada i privlačna gospođa Ana Šafranek (Mrijana Bohanec) osjeća da vene u braku sa svojim mnogo starijim mužem Franjom (Franjo Majetić). Prilikom izleta u Samobor srce joj svojim kavalirskim gestama i očitom naklonošću razgali elegantni gospodin Fulir (Relja Bašić), koji je uskoro posjeti u njezinu zagrebačkom stanu i izjavi joj ljubav. Istovremeno, u Fulira se zagleda Anina starija sestra Mina (Mia Oremović), neugledna usidjelica. Franjo se dosjeti da bi bilo zgodno Fulira oženiti s Minom, što se nimalo ne svidi Ani. Svjedok tih ljubavno-obiteljskih peripetija je mali Perica (Tomislav Žganec), sin Šafranekovih. Tko od nas nije pogledao ovaj kultni film? Ako vas zanima kako se film razlikuje od predstave – javite nam se da rezervirate svoju ulaznicu. Podsjećamo sve da je projekt “Uho za kulturu” financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/