Starenje je prirodan proces u životu čovjeka koji je definiran različitim fizičkim te psihosocijalnim faktorima. Čovjekov fizički te psihosocijalni razvoj razvija se do određene razine nakon koje počinje njegovo postepeno opadanje (Maček i sur., 2016.). Iako se pojam starosti nerijetko povezuje s bolestima, nemoći te ovisnosti o pomoći drugih, to ne mora biti pravilo. U zadnjih 20 godina sve više istraživanja usmjereno je na koncept takozvanog “uspješnog starenja”.
“Uspješno starenje” definira se kao sposobnost očuvanja ili daljnjeg razvoja potencijala i aktivnosti i u starijoj životnoj dobi. Naglasak se stavlja na činjenicu da starost nije rezervirana samo za bolesti i nemoć, već je u starijoj životnoj dobi vitalnost itekako moguća, a starije osobe mogu biti izuzetno socijalno aktivne te na razne načine doprinositi boljitku svoje zajednice (Achenbaum, 2001.; prema, Tucak Junaković i Nekić, 2016.). Jedan od najpoznatijih teorijskih pristupa vezanih za uspješno i aktivno starenje je takozvani Roweov I Kahnov model uspješnog starenja. Prema navedenom modelu, za uspješno starenje potrebna su tri čimbenika: odsustvo ograničavajuće bolesti, održavanje fizičkog i mentalnog funkcioniranja na visokoj zadovoljavajućoj razini te aktivna uključenost u život (Tucak Junaković i Nekić, 2016.).
Prema Maček i suradnicima (2016)., postojana fizička aktivnost jedna je od glavnih preduvjeta za održavanje vitalnosti i aktivnosti u starijoj životnoj dobi. Nadalje, aktivno starenje ne ovisi samo o fizičkoj aktivnosti, već i onoj psihosocijalnoj koja nije ništa manje ključna u procesu uspješnog i aktivnog starenja. Uz spomenutu fizičku aktivnost, zdrav stil života, dostupnost pravovremene zdravstvene zaštite, dobri načini suočavanja sa stresom, ekonomska neovisnost, jake obiteljske veze te podrška iz okoline najbitnije su okosnice potrebne za aktivno starenje (Maček i sur., 2016.). Štambuk (2003.), u svojoj analizi slučaja, ističe da treba izbjegavati koncepte općenitosti, jednosmjernosti i nepovratnosti kada se govori o procesu starenja. Također, radi utjecaja različitih čimbenika, ljudi u starosti međusobno se razlikuju više nego u bilo kojem drugom životnom razdoblju. Unatoč očekivanjima, međusobne razlike u starenju među pojedincima više su povezane sa zdravstvenim statusom, ekonomskom stabilnošću te obrazovanjem nego s utjecajem kronološke dobi. Zanimljiv je i podatak da suprotno mišljenjima, većina zdravstvenih problema karakterističnih za stariju životnu dob, započinju u ranijim životnim razdobljima (Štambuk, 2003.). U prilog tome govori i podatak da ljudi oko 75. godine izgube samo 10 % neurona ukoliko nisu patili od bolesti koje oštećuju moždano tkivo. Također, prema istraživanjima samo 9 % ljudi u starijoj životnoj dobi svoje zdravlje ocjenjuje kao izrazito loše (Warner Schale i Willis, 2001.).
Unutar analize slučaja, Štambuk (2003.) ističe kako je za “uspješno” starenje ključno da okolinski faktori imaju neutralan ili pozitivan, a nikako negativan, učinak. Sve češće je u uporabi i termin “optimalno starenje” koje podrazumijeva nadomjestak različitih gubitaka uzrokovanih starenjem koristeći strategije bitne za održavanje funkcionalnosti. Naposljetku, osoba koja “uspješno” stari opisuje se kao osoba koja je donijela odluku ostati fizički, umno, emocionalno i socijalno aktivnom (Štambuk, 2003.).
Unatoč svim promjenama koje starija životna dob sa sobom nosi, to je vrijeme u kojem osoba na najbolji način može iskazati svoju stečenu životnu mudrost, iskoristiti slobodno vrijeme za učvrščivanje i održavanje obiteljskih i prijateljskih veza te svojom aktivnošću dokazati kako starenje nije kraj – već životno razdoblje u kojem su izazovi i uzbuđenja još uvijek itekako postojana i moguća.
LITERATURA:
1. Maček Z., Balagović I., Mandić M., Telebuh M., i Benko S. (2016). Fizička aktivnost u zdravom i aktivnom starenju. Physiotherapia Croatica, 14(1), 146-148.
2. Štambuk, A. (2003). Iskustvo starenja. Doprinos teoriji starenja. Prikaz slučaja. Revija za socijalnu politiku, 10(2), 235-237.
3. Tucak Junaković, I. i Nekić, M. (2016). Percepcija uspješnog starenja u starijih osoba. Acta Iadertina, 13(2), 171-187.
4. Warner Schale, K. i Willis, S.L. (2001). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.