Novosti

Kvaliteta života višedimenzionalan je koncept kojeg je jednoznačno jako teško definirati. Kako bi najbliže odredili definiciju kvalitete života, autori u svojim radovima koriste objektivne i subjektivne pokazatelje. Objektivni indikatori relativno su trajni pokazatelji koji utječu na zadovoljstvo pojedinca. Tako se u objektivne indikatore ubrajaju ekonomski status i materijalna primanja, osobna sigurnost, okolina u kojoj pojedinac živi, traumatski događaji poput bolesti, gubitka posla ili bliskog člana obitelji i sl. Za razliku od objektivnih pokazatelja, subjektivni indikatori odnose se na osobno poimanje vlastita života nastalo pod utjecajem objektivnih indikatora i osobina ličnosti pojedinca. Karakteristike pojedinca, njegove želje, težnje i crte ličnosti utječu na osjećaj njegova osobna zadovoljstva vlastitim životom i njegovom kvalitetom (Lučev i Tadinac, 2008.). Kvaliteta života osoba s invaliditetom definirana je kroz različite životne domene unutar kojih se procjenjuje koliki utjecaj prisutnost invaliditeta ima na pojedinčevu percepciju zadovoljstva vlastitom kvalitetom života (Brown i sur., 2006.; prema Leutar i Buljevac, 2020.). Domene koje se najčešće uzmaju u obzir prilikom procjenjivanja kvalitete života osoba s invaliditetom su emocionalna dobrobit, ekonomski status obitelji, obiteljska podrška, formalna i neformalna podrška, pružena skrb osobi s invaliditetom, prava koja stječe te aktivno sudjelovanje u životu zajednice (Leutar i Buljevac, 2020.). Oštećenje sluha utječe na život samog pojedinca, ali i njegove obitelji. Prema istraživanjima koja su provedena na području Republike Hrvatske, osobe s oštećenjem sluha kao jednu od najvećih prepreka zadovoljavajućoj kvaliteti života ističu komunikacijske barijere s kojima se suočavaju. Takve teškoće nerijetko mogu rezultirati povlačenjem u socijalnom i emocionalnom razvoju gluhih i nagluhih osoba te razvitku osjećaja usamljenosti, izoliranosti te pojavnosti depresije (Broz Frajtag, 2017.). Lovretić i suradnici (2016.) kao najveći prediktor kvalitete života gluhih osoba navode socijalnu podršku. Što pojedinac gluha osoba dobiva veću podršku iz socijalne okoline te bliskih osoba, njegovo zadovoljstvo kvalitetom života bit će veće i izraženije. S obzirom na navedeno, Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba kroz projekt “Podrška procesu deinstitucionalizacije gluhih i nagluhih osoba” svojim gluhim i nagluhim članovima omogućava provođenje različitih aktivnosti kroz uslugu poludnevnog boravka, kvalitetno provođenje slobodnog vremena, jačanje socijalne mreže, isticanje kreativnih i ostalih vještina, uslugu pomoći u kući te uslugu savjetovanja. Navedene usluge i aktivnosti zajedničkim međuutjecajem doprinose poboljšanju kvalitete života gluhih i nagluhih korisnika te njihov što duži ostanak u izvaninstitucijskoj skrbi s obzirom na potrebe koje se zadovoljavaju kroz sudjelovanje na Projektu. LITERATURA 1. Broz Frajtag, J. (2017). Komunikacijske teškoće i kvaliteta života osoba s oštećenjem sluha. Specijalistički rad. Zagreb: Medicinski fakultet u Zagrebu. 2. Leutar, Z. i Buljevac, M. (2020). Osobe s invaliditetom u društvo. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. Pravni fakultet. Studijski centar socijalnog rada. 3. Lovretić, V., Pongrac, K., Vuletić, G., i Benjak, T. (2016). Utjecaj socijalne podrške na kvalitetu života osoba s oštećenjem sluha. Časopis za primijenjene zdravstvene znanosti, 2(1), 5-14. 4. Lučev, I. i Tadinac, M. (2008). Kvaliteta života u Hrvatskoj – povezanost subjektivnih i objektivnih indikatora te temperamenta i demografskih varijabli s osvrtom na manjinski status. Migracijske i etničke teme, 24(1-2), 67-89.

Starenje je prirodan proces u životu čovjeka koji je definiran različitim fizičkim te psihosocijalnim faktorima. Čovjekov fizički te psihosocijalni razvoj razvija se do određene razine nakon koje počinje njegovo postepeno opadanje (Maček i sur., 2016.). Iako se pojam starosti nerijetko povezuje s bolestima, nemoći te ovisnosti o pomoći drugih, to ne mora biti pravilo. U zadnjih 20 godina sve više istraživanja usmjereno je na koncept takozvanog “uspješnog starenja”. “Uspješno starenje” definira se kao sposobnost očuvanja ili daljnjeg razvoja potencijala i aktivnosti i u starijoj životnoj dobi. Naglasak se stavlja na činjenicu da starost nije rezervirana samo za bolesti i nemoć, već je u starijoj životnoj dobi vitalnost itekako moguća, a starije osobe mogu biti izuzetno socijalno aktivne te na razne načine doprinositi boljitku svoje zajednice (Achenbaum, 2001.; prema, Tucak Junaković i Nekić, 2016.). Jedan od najpoznatijih teorijskih pristupa vezanih za uspješno i aktivno starenje je takozvani Roweov I Kahnov model uspješnog starenja. Prema navedenom modelu, za uspješno starenje potrebna su tri čimbenika: odsustvo ograničavajuće bolesti, održavanje fizičkog i mentalnog funkcioniranja na visokoj zadovoljavajućoj razini te aktivna uključenost u život (Tucak Junaković i Nekić, 2016.). Prema Maček i suradnicima (2016)., postojana fizička aktivnost jedna je od glavnih preduvjeta za održavanje vitalnosti i aktivnosti u starijoj životnoj dobi. Nadalje, aktivno starenje ne ovisi samo o fizičkoj aktivnosti, već i onoj psihosocijalnoj koja nije ništa manje ključna u procesu uspješnog i aktivnog starenja. Uz spomenutu fizičku aktivnost, zdrav stil života, dostupnost pravovremene zdravstvene zaštite, dobri načini suočavanja sa stresom, ekonomska neovisnost, jake obiteljske veze te podrška iz okoline najbitnije su okosnice potrebne za aktivno starenje (Maček i sur., 2016.). Štambuk (2003.), u svojoj analizi slučaja, ističe da treba izbjegavati koncepte općenitosti, jednosmjernosti i nepovratnosti kada se govori o procesu starenja. Također, radi utjecaja različitih čimbenika, ljudi u starosti međusobno se razlikuju više nego u bilo kojem drugom životnom razdoblju. Unatoč očekivanjima, međusobne razlike u starenju među pojedincima više su povezane sa zdravstvenim statusom, ekonomskom stabilnošću te obrazovanjem nego s utjecajem kronološke dobi. Zanimljiv je i podatak da suprotno mišljenjima, većina zdravstvenih problema karakterističnih za stariju životnu dob, započinju u ranijim životnim razdobljima (Štambuk, 2003.). U prilog tome govori i podatak da ljudi oko 75. godine izgube samo 10 % neurona ukoliko nisu patili od bolesti koje oštećuju moždano tkivo. Također, prema istraživanjima samo 9 % ljudi u starijoj životnoj dobi svoje zdravlje ocjenjuje kao izrazito loše (Warner Schale i Willis, 2001.). Unutar analize slučaja, Štambuk (2003.) ističe kako je za “uspješno” starenje ključno da okolinski faktori imaju neutralan ili pozitivan, a nikako negativan, učinak. Sve češće je u uporabi i termin “optimalno starenje” koje podrazumijeva nadomjestak različitih gubitaka uzrokovanih starenjem koristeći strategije bitne za održavanje funkcionalnosti. Naposljetku, osoba koja “uspješno” stari opisuje se kao osoba koja je donijela odluku ostati fizički, umno, emocionalno i socijalno aktivnom (Štambuk, 2003.). Unatoč svim promjenama koje starija životna dob sa sobom nosi, to je vrijeme u kojem osoba na najbolji način može iskazati svoju stečenu životnu mudrost, iskoristiti slobodno vrijeme za učvrščivanje i održavanje obiteljskih i prijateljskih veza te svojom aktivnošću dokazati kako starenje nije kraj – već životno razdoblje u kojem su izazovi i uzbuđenja još uvijek itekako postojana i moguća. LITERATURA: 1. Maček Z., Balagović I., Mandić M., Telebuh M., i Benko S. (2016). Fizička aktivnost u zdravom i aktivnom starenju. Physiotherapia Croatica, 14(1), 146-148. 2. Štambuk, A. (2003). Iskustvo starenja. Doprinos teoriji starenja. Prikaz slučaja. Revija za socijalnu politiku, 10(2), 235-237. 3. Tucak Junaković, I. i Nekić, M. (2016). Percepcija uspješnog starenja u starijih osoba. Acta Iadertina, 13(2), 171-187. 4. Warner Schale, K. i Willis, S.L. (2001). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Postoji snažna, univerzalna i trajna potreba i/ili želja među ljudskim bićima da stupaju u interakciju jedni s drugima i međusobno komuniciraju (Hargie i Dickson, 2004.). Pojam komunikacije dolazi od društvenih znanosti te je iznimno složen i sveobuhvatan, na što ukazuju brojne različite definicije. Neke od njih navodimo u nastavku. Komunikacija je složena ljudska djelatnost koja je u osnovi ljudskog djelovanja i odnosa među ljudima; komunikacija je proces emitiranja i primanja znakova koji imaju određeno značenje; predstavlja razmjenu poruka između jedne ili više osoba kao osnovne potrebe ljudskoga življenja (Jukić i Nadrljanski, 2015.). Odnosi se na dijeljenje misli, osjećaja, stavova i ideja razmjenom verbalnih i neverbalnih simbola (Sladović Franz, 2008.; prema Žižak, Vizek Vidović i Ajduković., 2012.). Označava proces kroz koji uključene osobe zajednički izgrađuju značenje poruka koje razmjenjuju te pritom utječu jedna na drugu na određen način i u nekom opsegu (Žižak i sur., 2012.). Komunikacija je osnovni proces te se smatra važnim uvjetom ljudskog života. S obzirom na to, vrlo je važno aktivno raditi na uklanjanju komunikacijskih barijera. Najčešće barijere proizlaze iz percepcijskih, sociokulturnih i jezičnih razlika među osobama i/ili skupinama, no ne smije se zanemariti ni to da komunikacijske teškoće mogu biti uzrokovane i oštećenjem sluha. S obzirom na vrijeme nastanka oštećenja, na mjesto nastanka i s obzirom na stupanj oštećenja, osobe s oštećenjem sluha – gluhe i nagluhe osobe, izrazito su heterogena skupina. Što je oštećenje sluha teže i što je ranije nastupilo, usvajanje govora i jezika bit će teže, govor osobe narazumljiviji te samim time socijalizacija otežana. Ako je osoba od rođenja bez sluha ili ga je izgubila prije usvajanja glasovnog govora, javlja se problem ovladavanja jezikom. Na problem učenja govornog jezika, jer se on uči slušanjem, nadovezuje se problem korištenja toga jezika i drugih sredstava za komunikaciju, posebno na području primanja informacija. Gluha osoba, bez obzira na dobro poznavanje jezika, neće razumjeti poruku (informaciju) koja joj je upućena jer se ne može oslanjati na prijem putem osjeta sluha. Orijentirana je na vizualno primanje informacija, no to nije potpuna informacija ukoliko nema objašnjenja viđenog. Nedovoljno razumljivo primanje i slanje informacija ostavlja posljedice na emocionalni i socijalni razvoj (osoba sporije socijalno sazrijeva i osamostaljuje se te teže preuzima društvenu odgovornost) te obrazovna postignuća u smislu visokoškolske naobrazbe. Učenje stranog govornog jezika predstavlja još veći problem, te ga mogu naučiti samo pasivno. Što je oštećenje sluha teže, osoba se više oslanja na vid – očitavanje govora s lica i usana te znakovni jezik. Nagluhe osobe dominantno slušaju govor, a čitanje s usnama im je pomoć u percepciji govora dok gluhe osobe dominantno primaju govor čitanjem s usana ili uz pomoć komunikacijskog posrednika – tumača/prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika, a slušanje im je pomoć, ako imaju ikakve ostatke sluha. ”Čitanje s usana” iznimno je zamorno iako prevladava mišljenje okoline da gluhe osobe s lakoćom čitaju s usana.  Poznato je da je svega 30% onoga što izgovorimo vidljivo na našim usnama, jer se svi ostali glasovi formiraju u unutrašnjosti govornog aparata, dok se ostatak odnosi na pogađanje konteksta. Suprotno od rođenih gluhih osoba, nagluhe osobe su razvile govor te ga koriste kao osnovno sredstvo komunikacije, uz pomoć ili bez upotrebe znakovnog jezika. Međutim, to što dobro govore ne znači da i dobro čuju, posebno u buci. Najvažniju pomoć nagluhim osobama pružaju adekvatna slušna pomagala koja pojačavaju vanjske zvukove i prenose ih u uho osobe. Slušni aparat uvijek je podešen prema stupnju nagluhosti te bi uz process prilagođavanja trebao slijediti i trening o tome kako koristiti i kako održavati slušno pomagalo. Početak upotrebe slušnog pomagala teška je barijera za mnoge, a što dulje čekaju, suočavaju se sa sve više problema, te je rezultat često gubitak zaposlenja i socijalna isključenost. U mnogim slučajevima slušna pomagala nisu dostatna te je potrebna tekstualna interpretacija ili prevođenje na hrvatski znakovni jezik (ukoliko se osoba služi njime) jer osobe nemaju dovoljno ostatka sluha. Za razliku od nagluhih osoba, materinji jezik gluhih osoba je znakovni jezik koji je ujedno i najvažnije obilježje njihove kulture, kulture Gluhih. Znakovni jezik je vizualni trodimenzionalni jezik koji je potpuno gramatički neovisan od govornog jezika. Ima vlastita gramatička pravila, vlastitu strukturu i vlastite zakonitosti. Znakovni jezik nije univerzalan jezik kojim se koriste zajednice gluhih u svijetu. Znakovni jezici razvijeni su neovisno jedni o drugima te se međusobno razlikuju isto kao što se razlikuju i govorni jezici. U više od 30 zemalja znakovni jezik prihvaćen je i priznat kao jezični sustav sa svim lingvističkim obilježjima. U Hrvatskoj je znakovni jezik priznat Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj 2015. godine. Osim što je osnovno ljudsko pravo, pravo na jednak pristup informacijama kao što ga imaju i čujući te potpuna informacija,  omogućava gluhim i nagluhim osobama ravnopravno sudjelovanje u društvenoj zajednici te bolju kvalitetu života. Kojom podrškom će to pravo biti ostvareno, ovisi o preferiranom sustavu komunikacije gluhe, odnosno nagluhe osobe.   LITERATURA: Bradarić-Jončić, S. (2000). Manualna komunikacija osoba oštećena sluha. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 36(2), 123-136. Hargie, O. i Dickson, D. (2004). Skilled interpersonal communication: Research, theory and practice. London: Routledge. Jukić, S., & Nadrljanski, M. (2015). Komunikologija. Split: Redak. Juriša, M. (2012). Komunikacija nije samo informacija već zajedništo i sudjelovanje. Zbornik radova sa stručnih skupova. Zagreb: Hrvatski savez gluhih i nagluhih i OSVIT – Udruga ustanova, drugih pravnih osoba i građana koji provide profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, br. 82/2015. Žižak, A., Vizek Vidović, V., & Ajduković, M. (2012). Interpersonalna komunikacija u profesionalnom kontekstu. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Ovaj put za vas imamo dvije poslastice – predstave Sorry i Revizor. O čemu se točno radi, pročitajte u nastavku. U predstavi Sorry redatelj Bobo Jelčić upotrebljava jednostavnu rekvizitu za istraživanje života u kazalištu i kazališta u životu, izravnim pristupom u radu s glumcima oblikujući minimalan niz događaja postavljenih među stanovnike jednoga malog i običnog gradića. U ovome se kazališnom istraživanju susreću glumci Drame HNK u Zagrebu i mladi glumci, studenti ADU u Zagrebu te zajedno dekonstruiraju arhetipske priče o naizgled jednostavnim odnosima, poput odnosa majke i kćeri, oca i sina, unutar prijateljstva, prvih ljubavi… Predstava Sorry dio je projekta Prošireno kazalište unutar mreže kazališta okupljenih u Prospero projektu, a kojega je član i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu od 2014. godine. Taj projekt započet je u razdoblju od 2008. do 2012., uz angažiranje šest europskih kazališta koja su imala potporu Kulturnoga programa Europske zajednice, stvorivši nov model suradnje, nazvan Prospero projekt. Zatim su četiri kazališta iz projekta predložila još tri partnera za pridruživanje te u razdoblju od tri godine kazališta odabiru, podržavaju i prate šest projekata. Danas Projekt Prospero: Prošireno kazalište, sufinanciran programom Europske unije Kreativna Europa, okuplja 10 partnera – devet kazališta i jedan medij (ARTE), iz devet zemalja EU. Neka od kazališta u projektu su Théâtre National de Bretagne, pariški Odéon-Théâtre de l’Europe, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modene, berlinska Schaubühne am Lehniner Platz, Göteborgs Stadsteater, lisabonski São Luiz Teatro Municipale, Internationaal Theater Amsterdam, Théâtre de Liège. U predstavi Revizor prema remek djelu N.V.Gogolja (u režiji jednog od najnagrađivanijih ruskih umjetnika Sergeja Potapova) razotkrivamo svijet korupcije do u najsitnijih detalja, dočaravamo brojne karaktere koji jedino vezama, uslugama i novcem ostaju na svojim pozicijama. Nemoral, lukavost i poniznost vladaju, a varalice to iskorištavaju, stvarajući sliku bolesnog i pokvarenog društva. U ansamblu predstave u ulozi načelnika, upravitelja grada je Bojan Navojec, njegovu ženu tumači Daria Lorenci Flatz a kćer Iva Mihalić. Lažnog revizora, običnog činovnika Hlestakova glumi Igor Kovač a njegovu slugu Osipa Ivan Jončić. Školski nadzornik je Slavko Juraga, sudac Dušan Bućan, staratelj dobrotvornih ustanova Alen Šalinović, Milan Pleština je upravitelj pošte, mjesni vlastelini Dopčinski i Bopčinski Filip Vidović i Silvio Vovk, policajca igra Kristijan Potočki a Mišku, slugu Tin Rožman. Podsjećamo sve da je projekt “Uho za kulturu” financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/

“Tko pjeva zlo ne misli” najpoznatiji je film redatelja i scenarista Kreše Golika, ujedno je i jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u povijesti, podnaslovljen kao “ljubavna komedija s pjevanjem”, a strukturiran u obliku kolažnog dnevnika. Snimljen je prema antologijskoj prozi Iz dnevnika maloga Perice zagrebačkog pjesnika i pripovjedača Vjekoslava Majera. Glavnina zbivanja odvija se u gornjogradskom stanu obitelji Šafranek, u njihovu dvorištu, Samoboru, Maksimiru, savskom kupalištu 1935. godine. Film ima izrazito bogato razrađene likove s romantičarskim elementima, čiji je emocionalni život predstavljen i nizom popularnih ljubavnih šlagera. Početkom druge polovice 1930-ih godina dvadesetog stoljeća u Zagrebu, mlada i privlačna gospođa Ana Šafranek (Mrijana Bohanec) osjeća da vene u braku sa svojim mnogo starijim mužem Franjom (Franjo Majetić). Prilikom izleta u Samobor srce joj svojim kavalirskim gestama i očitom naklonošću razgali elegantni gospodin Fulir (Relja Bašić), koji je uskoro posjeti u njezinu zagrebačkom stanu i izjavi joj ljubav. Istovremeno, u Fulira se zagleda Anina starija sestra Mina (Mia Oremović), neugledna usidjelica. Franjo se dosjeti da bi bilo zgodno Fulira oženiti s Minom, što se nimalo ne svidi Ani. Svjedok tih ljubavno-obiteljskih peripetija je mali Perica (Tomislav Žganec), sin Šafranekovih. Tko od nas nije pogledao ovaj kultni film? Ako vas zanima kako se film razlikuje od predstave – javite nam se da rezervirate svoju ulaznicu. Podsjećamo sve da je projekt “Uho za kulturu” financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/

64 nova je drama višestruko nagrađivane autorice Tene Štivičić. Nakon međunarodnog uspjeha drame Tri zime, praizvedene u National Theatre u Londonu i ovjenčane najprestižnijom nagradom za autorice na području engleskog jezika Susan Smith Blackburn, Tena Štivičić u ovoj drami razotkriva initmu suvremenog bračnog para koji se lomi pod teretom očekivanja. Onih vlastitih, iznevjerenih, međusobnih i onih koje im nameće društvo. Na pragu četrdesetih Eva i Danijel trebali bi biti situirani, stabilni i ostvareni, konačno spremni da imaju dijete. No na svim životnim planovima nagrizaju ih emotivne, financijske i egzistencijalne nesigurnosti. Činjenica da ne uspijevaju napraviti dijete i da se moraju upustiti u proces vantjelesne oplodnje primora ih da preispitaju i svoju vezu i sebe same i sva svoja uvjerenja. Situacije u koje ih to dovodi su smiješne i bolne, dirljive i ponižavajuće, apsurdne i inspirativne. 64 prizora drama je o ženama i muškarcima, o djeci i roditeljima, o stvarnosti i mašti. (https://www.hnk.hr/hr/drama/predstave/drama-3/) U novoj drami Tene Štivičić, napisanoj na tragu kvalitetnog sitcoma o procesu umjetne oplodnje, suvremeni mladi par u izvedbi Igora Kovača (Danijel) i Olge Pakalović (Eva) otkriva da ne znaju kako jedno drugome biti podrška (ali trude se), ne mogu se opustiti (ali znaju da bi trebali), nije im zabavno voditi ljubav s liječničkim uputama na uzglavlju (ali prisiljeni su ako žele dijete), a nemaju si baš ni mnogo toga za ispričati na dnevnoj bazi. Kontaktirajte nas kako bi rezervirali svoju kartu. Podsjećamo sve da je projekt “Uho za kulturu” financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/

Drago nam je obavijestiti vas sve da smo spremili još jedno predstavu u sklopu projekta “Uho za kulturu“. Riječ je o predstavi “64“, a održati će se u ponedjeljak 4. travnja u 19.30 sati u prostorijama HNK u Zagrebu. Predstava će se prevoditi na HZJ, a za sve informacije slobodno nam se javite.

Drama “U agoniji“ prva je od šest predstava koje će biti izvedene u HNK u Zagrebu, a prevedene na HZJ. Ova Krležina drama objavljena je u “Hrvatskoj reviji” 1928. godine. Nakon toga je objavljena zasebno u Beogradu 1931. i u svesku “Glembajevi” u Zagrebu 1932. godine. Sve do trideset godina kasnije (1962.) ova se drama sastojala od samo dva čina, a izdanje “Glembajevi. Drame” (Zagreb, 1962.) sadržavalo je i novu verziju završetka drugog čina i treći čin. Zanimljivo je dodati kako je riječ o najizvođenijem i kritički najbolje ocijenjenoj Krležinoj drami. Novija izdanja sva sadrže tri čina, jasno razgraničena ondje gdje je Krleža dodao treći čin. U ovoj drami pratimo bračni par Lenbachovih koji su sami po sebi duboko nesretni ljudi visokoga roda čije ih broge čine sve većim neprijateljima, umjesto da jedni drugome pruže utjehu. Dokazujući da nesreća i neimaština iz ljudi izvlače ono najgore, barun Lenbach postao je još veći nasilnik, pijanica, hazarder i varalica. Vezana okovima braka i bez drugih opcija, barunica Laura danonoćno radi kao krojačica u svom salonu “Mercure Galant”, namještenje koje doživljava kao poniženje da ona, barunica i generalska kći, za kojekakve skorojeviće po čitave dane kroji, šije, mjeri i dodvorava se, sve ne bi li preživjela. Za to vrijeme njen muž, koji je odsjedio tri godine u zatvoru u Lepoglavi zbog veleizdaje, uporno karta, pije i banči, posve ignorirajući njihove prilike i vremena. Sav novac koji ona zaradi on joj uzima i propije, ponekad ju i potkrada, a kad se ona usprotivi i pokuša tome stati na kraj, on prijeti da će ubiti nju ili sebe. Ovakav odnos traje godinama, i takvo stanje stvari zatičemo na početku predstave. Ako smo vas uspjeli zainteresirati te želite vidjeti više, slobodno nam se javite kako bi rezervirali karte. Podsjećamo sve da je projekt “Uho za kulturu” financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u partnerstvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Muzejom prekinutih veza. Za više informacija, posjetite nas na: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske – https://min-kulture.gov.hr/ Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba – https://sginzg.hr/ Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – https://www.hnk.hr/hr/ Muzej prekinutih veza – https://www.facebook.com/Muzejprekinutihveza/

Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba u sklopu Poziva za prijavu dvogodišnjih programa udruga koje pružaju usluge asistencije osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2022.-2023. od strane Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike provodi program „TUMAČ ZNAKOVNOG JEZIKA – podrška gluhim osobama u prevladavanju komunikacijskih barijera“. Provedbom projekta jača se socijalno uključivanje osoba s invaliditetom na način da je projektom osigurano pružanje usluge kvalificiranog tumača/prevoditelja znakovnog jezika (stručnih komunikacijskih posrednika) gluhim osobama u svim životnim situacijama. Svakodnevnom podrškom tumača/prevoditelja znakovnog jezika (stručnog komunikacijskog posrednika), gluhe osobe u mogućnosti su ostvariti jedno od svojih osnovnih ljudskih prava – pravo na informaciju te pravo na ravnopravno sudjelovanje u zajednici s „čujućim“ osobama. Osim integracije u društvenu zajednicu, projektom se potiče osnaživanje gluhih osoba, kao i zadržavanje njihove samostalnosti, neovisnosti i donošenje vlastitih odluka. Zapošljavanjem kvalificiranih tumača/prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika, postiže se afirmacija prava na interakciju na znakovnom jeziku, kao i promoviranje i poštivanje lingvističkog identiteta zajednice gluhih.