Postoji snažna, univerzalna i trajna potreba i/ili želja među ljudskim bićima da stupaju u interakciju jedni s drugima i međusobno komuniciraju (Hargie i Dickson, 2004.).
Pojam komunikacije dolazi od društvenih znanosti te je iznimno složen i sveobuhvatan, na što ukazuju brojne različite definicije. Neke od njih navodimo u nastavku. Komunikacija je složena ljudska djelatnost koja je u osnovi ljudskog djelovanja i odnosa među ljudima; komunikacija je proces emitiranja i primanja znakova koji imaju određeno značenje; predstavlja razmjenu poruka između jedne ili više osoba kao osnovne potrebe ljudskoga življenja (Jukić i Nadrljanski, 2015.). Odnosi se na dijeljenje misli, osjećaja, stavova i ideja razmjenom verbalnih i neverbalnih simbola (Sladović Franz, 2008.; prema Žižak, Vizek Vidović i Ajduković., 2012.). Označava proces kroz koji uključene osobe zajednički izgrađuju značenje poruka koje razmjenjuju te pritom utječu jedna na drugu na određen način i u nekom opsegu (Žižak i sur., 2012.).
Komunikacija je osnovni proces te se smatra važnim uvjetom ljudskog života. S obzirom na to, vrlo je važno aktivno raditi na uklanjanju komunikacijskih barijera. Najčešće barijere proizlaze iz percepcijskih, sociokulturnih i jezičnih razlika među osobama i/ili skupinama, no ne smije se zanemariti ni to da komunikacijske teškoće mogu biti uzrokovane i oštećenjem sluha.
S obzirom na vrijeme nastanka oštećenja, na mjesto nastanka i s obzirom na stupanj oštećenja, osobe s oštećenjem sluha – gluhe i nagluhe osobe, izrazito su heterogena skupina. Što je oštećenje sluha teže i što je ranije nastupilo, usvajanje govora i jezika bit će teže, govor osobe narazumljiviji te samim time socijalizacija otežana.
Ako je osoba od rođenja bez sluha ili ga je izgubila prije usvajanja glasovnog govora, javlja se problem ovladavanja jezikom. Na problem učenja govornog jezika, jer se on uči slušanjem, nadovezuje se problem korištenja toga jezika i drugih sredstava za komunikaciju, posebno na području primanja informacija. Gluha osoba, bez obzira na dobro poznavanje jezika, neće razumjeti poruku (informaciju) koja joj je upućena jer se ne može oslanjati na prijem putem osjeta sluha. Orijentirana je na vizualno primanje informacija, no to nije potpuna informacija ukoliko nema objašnjenja viđenog. Nedovoljno razumljivo primanje i slanje informacija ostavlja posljedice na emocionalni i socijalni razvoj (osoba sporije socijalno sazrijeva i osamostaljuje se te teže preuzima društvenu odgovornost) te obrazovna postignuća u smislu visokoškolske naobrazbe. Učenje stranog govornog jezika predstavlja još veći problem, te ga mogu naučiti samo pasivno.
Što je oštećenje sluha teže, osoba se više oslanja na vid – očitavanje govora s lica i usana te znakovni jezik. Nagluhe osobe dominantno slušaju govor, a čitanje s usnama im je pomoć u percepciji govora dok gluhe osobe dominantno primaju govor čitanjem s usana ili uz pomoć komunikacijskog posrednika – tumača/prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika, a slušanje im je pomoć, ako imaju ikakve ostatke sluha.
”Čitanje s usana” iznimno je zamorno iako prevladava mišljenje okoline da gluhe osobe s lakoćom čitaju s usana. Poznato je da je svega 30% onoga što izgovorimo vidljivo na našim usnama, jer se svi ostali glasovi formiraju u unutrašnjosti govornog aparata, dok se ostatak odnosi na pogađanje konteksta.
Suprotno od rođenih gluhih osoba, nagluhe osobe su razvile govor te ga koriste kao osnovno sredstvo komunikacije, uz pomoć ili bez upotrebe znakovnog jezika. Međutim, to što dobro govore ne znači da i dobro čuju, posebno u buci.
Najvažniju pomoć nagluhim osobama pružaju adekvatna slušna pomagala koja pojačavaju vanjske zvukove i prenose ih u uho osobe. Slušni aparat uvijek je podešen prema stupnju nagluhosti te bi uz process prilagođavanja trebao slijediti i trening o tome kako koristiti i kako održavati slušno pomagalo. Početak upotrebe slušnog pomagala teška je barijera za mnoge, a što dulje čekaju, suočavaju se sa sve više problema, te je rezultat često gubitak zaposlenja i socijalna isključenost. U mnogim slučajevima slušna pomagala nisu dostatna te je potrebna tekstualna interpretacija ili prevođenje na hrvatski znakovni jezik (ukoliko se osoba služi njime) jer osobe nemaju dovoljno ostatka sluha.
Za razliku od nagluhih osoba, materinji jezik gluhih osoba je znakovni jezik koji je ujedno i najvažnije obilježje njihove kulture, kulture Gluhih.
Znakovni jezik je vizualni trodimenzionalni jezik koji je potpuno gramatički neovisan od govornog jezika. Ima vlastita gramatička pravila, vlastitu strukturu i vlastite zakonitosti.
Znakovni jezik nije univerzalan jezik kojim se koriste zajednice gluhih u svijetu. Znakovni jezici razvijeni su neovisno jedni o drugima te se međusobno razlikuju isto kao što se razlikuju i govorni jezici.
U više od 30 zemalja znakovni jezik prihvaćen je i priznat kao jezični sustav sa svim lingvističkim obilježjima. U Hrvatskoj je znakovni jezik priznat Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj 2015. godine. Osim što je osnovno ljudsko pravo, pravo na jednak pristup informacijama kao što ga imaju i čujući te potpuna informacija, omogućava gluhim i nagluhim osobama ravnopravno sudjelovanje u društvenoj zajednici te bolju kvalitetu života. Kojom podrškom će to pravo biti ostvareno, ovisi o preferiranom sustavu komunikacije gluhe, odnosno nagluhe osobe.
LITERATURA:
- Bradarić-Jončić, S. (2000). Manualna komunikacija osoba oštećena sluha. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 36(2), 123-136.
- Hargie, O. i Dickson, D. (2004). Skilled interpersonal communication: Research, theory and practice. London: Routledge.
- Jukić, S., & Nadrljanski, M. (2015). Komunikologija. Split: Redak.
- Juriša, M. (2012). Komunikacija nije samo informacija već zajedništo i sudjelovanje. Zbornik radova sa stručnih skupova. Zagreb: Hrvatski savez gluhih i nagluhih i OSVIT – Udruga ustanova, drugih pravnih osoba i građana koji provide profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
- Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, br. 82/2015.
- Žižak, A., Vizek Vidović, V., & Ajduković, M. (2012). Interpersonalna komunikacija u profesionalnom kontekstu. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
