Ove se godine konferencija u organizaciji Europskog foruma tumača znakovnog jezika održala u Poljskoj, u glavnom gradu Varšavi. Sudionici su pristigli iz čak 31 zemlje svijeta. Iako se organizacija naziva „europski“ forum, sudjelovati mogu svi. Tako su ove godine, uz gotovo cijelu Europu, doputovale delegacije i iz Sjedinjenih Američkih Država, Južne Afrike te Australije. Sve ukupno bilo je preko 300 sudionika. Hrvatska je već tradicionalno dio tog stručnog okupljanja. Ove su godine iz Hrvatskoga društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih bile Nives Gotovac i Dorijana Kavčić, iz Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba bile su Ines Porupski, Asja Barić, Brigita Sedmak i Lea Starčević te iz Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba Dodir kolegica Ana Marija Babojelić. Ovogodišnja je tema „To say or not to say“ okupila preko tri stotine uzvanika na jednome mjestu, sve s istim problemima i dilemama – „Reći ili ne reći?“ Dva su dana predavanja bila podijeljena na dva dijela s obzirom na to radi li se o prevođenju s govorenog na znakovni jezik (GJ → ZJ) ili sa znakovnog na govoreni (ZJ → GJ). Službeni je jezik bio engleski, a osigurani su prijevodi na poljski, ruski, poljski znakovni jezik i na međunarodni znakovni sustav. Uz predavanja bile su tu još i radionice te prezentacija postera. Predavanja – znamo koliko ne znamo Predavači su bili vrsni stručnjaci – profesori, znanstvenici, istraživači s raznih sveučilišta. Velika većina njih su tumači s dugogodišnjom praksom. Iako su svi završili visoko formalno obrazovanje u praksi se javljaju specifični problemi te su svi redom svjesni potrebe za formalnim obrazovanjem upravo za tumača – znakovnog jezika. Anna-Lena Nilsson, profesorica na Odsjeku za znakovni jezik i prevođenje norveškog Sveučilišta, tako u svome predavanju Interpreting from signed language into spoken language: The skills and knowledge needed to succeed (Prevođenje sa znakovnog jezika na govoreni: vještine i znanja potrebna za uspjeh) ponajprije govori o tome da nije svejedno u kojem se smjeru odvija prevođenje, da su drugačiji faktori koji se uzimaju u obzir i samim time drugačije su vještine koje su potrebne. Kod prevođenja GJ → ZJ, prvo i osnovno ustanovljuje razliku u tome radi li se o monologu, dijalogu ili komunikaciji više od svoje sudionika. U slučaju monologa radi se o jednostavnijoj situaciji gdje se tumač pozicionira u odnosu na čujućeg govornika i odrađuje osnovno: prati njegov stil izražavanja, tempo govora, intonaciju glasa i svakako gestikulaciju, sve su to elementi koji tumača navode na točnu interpretaciju izgovorenog teksta. Ako se radi o dijalogu, tumač se tada, uz do sada navedene osnove, usredotočuje na još jedan element, a to je u kojem trenutku i na koji način prezentirati drugog govornika, da gluhom korisniku bude što jasnije tko govori kome što. Takva je i situacija s više od dvoje sudionika gdje se od tumača sada, uz osnovne vještine te vještine prvog stupnja, zahtijeva sposobnost praćenja i interpretiranja svih govornika te ukazivanje na to tko u kojem trenutku govori i kome. Dakle, u svome malom prostoru znakovanja tumač predstavlja sudionike komunikacije, sadržaj te komunikacije te poput majstora marioneta vizualizira smjerove u kojima se odvija komunikacija. Zašto je bitno uz sadržaj govora predstaviti i, nazovimo to tako, karakter govornika? Zato što gluhi korisnik sluša govornika tako što gleda tumača. Boja glasa, način izgovora, upadice i poštapalice, korištenje riječcâ, sve to utječe na sveukupnu percepciju onoga o čemu se priča, a tumač je tu da govornik ostavi jednaki dojam kako na čujuće tako i na gluhe slušatelje. Kod prijevoda ZJ → GJ isto je važna interpretacija – prenijeti poruku onako kako je gluhi govornik i prenosi na svome znakovnom jeziku. Odabir riječi u govorenom jeziku, glas tumača, intonacija, sve mora odgovarati značenju onoga što se prenosi znakovnim jezikom, jer isto kao u prethodnom slučaju, ovdje je čujući sugovornik preko tumača pod dojmom kojeg ostavlja i stvara sami gluhi govornik. U ovom se kontekstu povela i rasprava što u slučaju da tumač nije razumio ili nije čuo ono što bi trebao prenijeti. Iako se kao razumno rješenje nameće opcija da tumač jednostavno zamoli govornika da se ponovi što je rečeno, takva odluka, odnosno takvo djelovanje otvara pitanja o ulozi tumača – je li on samo pasivni posrednik ili je pak koordinator same komunikacije. S obzirom na to da tumač u toj situaciji predstavlja gluhog sudionika, svakako je bolje zaustaviti komunikaciju i dobiti točne informacije, nego prenijeti krivo ili nepotpuno jer je moguće da se ostavi dojam o gluhoj osobi da je neinformirana i neupućena Predavanje dviju profesorica s američkih Sveučilišta, Laurie Swabey i Brende Nicodemus, posebno je zanimljivo jer otvara pitanja o „kompatibilnosti“ koncepata u jezicima koje se prevode (Leksičke praznine u govorenim i znakovnim jezicima: Izazovi i strategije tumača/Lexical gaps between spoken and signed languages: Challenges and strategies for interpreters). Riječi svakog jezika predstavljaju pojmove, odnosno koncepte toga jezika i pitanje je kako prevesti koncept ako u drugom jeziku ne postoji riječ ili znak koji predstavlja taj koncept. Pitanje je stoga postoji li uopće taj koncept u tome drugom jeziku? Najčešće se u takvim situacijama poseže za tzv. „konceptualnim ekvivalentima“, kada se zapravo opisom određenog pojma pokušava prenijeti značenje iz jednog jezika u drugi. To je uobičajena pojava u slučajevima kada se radi o kulturno jako različitim jezicima svijeta. Kod znakovnih jezika pretpostavka je da ne postoje leksičke praznine kada se radi o znakovnom i govorenom jeziku jedne zajednice, države (s obzirom na stav da se zapravo radi o rukama prenošenom govorenom jeziku), no to nije točno. Osobito kod onih znakovnih jezika koji su prije ostvarili svoju autonomnost (izražavanje, informacije, obrazovanje). Dokazivanje činjenice da su znakovni jezici zasebni lingvistički sustavi sa sobom povlači i činjenicu da se radi i o zasebnim konceptualnim konstruktima. Prema tome, vrlo je logično očekivati da se počesto ne mogu naći točni i jednoznačni leksički parovi. Jemina Napier i Brett Best, iz Velike Britanije, govorile su o izazovima i osjetljivosti prevođenja policijskih ispitivanja. Stephanie Feyne iz Sjedinjenih Američkih Država, otvara pitanja o identitetu sugovornika koji se ostvaruju kroz interpretaciju tumača. Sophie Pointurier Pournin, iz Francuske, daje formulu prevođenja, koja u svakom trenutku podsjeća na to
