Pravo na obrazovanje temeljno je pravo svakoga djeteta. Oštećenje sluha uzrokuje jezično-komunikacijske barijere koje nerijetko mogu negativno utjecati ne samo na obrazovne šanse djeteta, već i njegovo socijalno funkcioniranje u školskom okruženju. Odgojno-obrazovne ustanove mjesta su na kojima djeca provode veliki dio svog djetinjstva. Uz sklapanje prvih prijateljstava, djeca usvajaju temeljna načela i vrijednosti. Odgojno-obrazovne ustanove mjesta su na kojima trebaju vladati jednaka prava i mogućnosti kako za obrazovne šanse djeteta, tako i za njegov socijalni razvoj. Kako bi se takvi uvjeti omogućili, potrebno je prilagoditi nastavni program, metodologiju rada i pomagala te gluhom djetetu osigurati ostvarenje njegova prava na stručnog komunikacijskog posrednika.
Uz osiguranje nabrojenih tehničkih i kadrovskih uvjeta, potrebno je osvijestiti i senzibilizirati zajednicu o postojanju spomenutih potreba. Cilj osnovnoškolskog obrazovanja jest omogućiti kvalitetno usvajanje vještina i različitih znanja, kao i pripremu za budući obrazovni razvoja i zaposlenje svoj djeci, tako i djeci s određenom vrstom invaliditeta.
Kroz povijest, gluha djeca nisu imala osiguranu komunikacijsku podršku već su bili izdvojeni u zasebne razredne odjele. Danas se naglasak stavlja na integraciju djece s oštećenjem sluha u redovni sustav te poticanje interakcije između gluhih i čujućih učenika.
Proces integracije u redovni odgojni-obrazovni sustav prati načelo normalizacije. Načelo normalizacije polazi od činjenice da sva djeca osjećaju iste osnovne želje i potrebe, neovisno o činjenici postojanja invaliditeta. Neke od tih osnovnih potreba i želja, karakteristična svakome djetetu, su želja za socijalizacijom, potreba za pripadnošću i prihvaćanjem, što je posebno osjetno kroz osnovnoškolsko razdoblje.
Rezultati istraživanja Bosnar I Bradarić Jončić (2008) pokazuju da stručnjaci u odgojno-obrazovnim ustanovama većinom pokazuju pozitivne stavove spram uključivanja gluhe djece u odgojno-obrazovni sustav. No, unatoč tome, postoje određene značajne razlike ovisno u kojem tipu odgojno-obrazovnih ustanova su stručnjaci zaposleni. Tako najpozitivnije stavove iskazuju odgajatelji, a nešto manje razredni učitelji. Značajno je naglasiti kako 65 % ispitanika kazuju kako kroz obrazovanje nisu usvojili potrebna znanja za rad s gluhom djecom, a njih čak 90 % izjavljuje kako ni kroz kasniji profesionalni rad nisu imali prilike educirati se u tom području.
Upravo su takvi rezultati dovoljan motiv i poticaj za uvođenjem pozitivnih promjena u odgojno-obrazovne ustanove, počevši od pravovremene edukacije budućih stručnjaka, kao temelja inkluzivnom obrazovanju. Upravo će se kroz projekt Znak po znak provesti edukacija zainteresiranih stručnjaka zaposlenih u tri odgojno-obrazovne ustanove, kao i djece u dvije vrtićke skupine te jednog odjela nižih razreda osnovne škole.
Projekt Znak po znak financiran je sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.