Tinitus je česti medicinski simptom koji je unatoč brojnim istraživanjima i dalje velika medicinska i znanstvena enigma (Baguley, McFerran, Hall, 2013). Najjednostavnije ga možemo definirati kao čujnu senzaciju bez prisutnosti vanjskog ili unutarnjeg zvučnog podražaja – drugim riječima tinitus je šum u ušima koji u većini slučajeva čuje samo osoba koja pati od tinitusa (Dalrymple, Lewis, Phillman, 2021). Riječ je o vrlo čestom stanju koji kod većine pacijenata izaziva probleme na psihološkom planu i u aktivnostima svakodnevnog života, no potrebno je imati na umu da kod dijela populacije izaziva značajne poteškoće u svakodnevnome funkcioniranju (Baguley, McFerran, Hall, 2013).
U većini slučajeva tinitus je benigni i idiopatski te je povezan sa senzornim i neuralnim gubitkom sluha (Dalrymple, Lewis, Phillman, 2021). Zahvaljujući napretku medicine možemo izdvojiti nekoliko rizičnih faktora: gubitak sluha, ototoksični lijekovi (skupina lijekova koji ubrzavaju starenje pužnice), ozljede glave te depresivni poremećaji (Dalrymple, Lewis, Phillman, 2021).
Već ranije spomenuti je takozvani subjektivan tinitus kod kojega zvuk čuje samo osoba koja pati od tinitusa, također postoji i objektivan tinitus kod kojega zvuk zujanja čuje promatrač koji promatra osobu s tinitusom. Zvučni podražaj se najčešće opisuje kao zujanje i zvonjenje, puno rjeđe su prisutni kompleksni zvukovi poput glasova i glazbe (bitno je imati na umu da kompleksni zvukovi kod tinitusa nisu isto što i zvučne halucinacije kod osoba oboljelih od psihopatoloških bolesti). Može se manifestirati na jednom ili oba uha. Intenzitet, trajanje, raznolikost i lokalizacija zvučnih podražaja je izrazito subjektivna. (Baguley, McFerran, Hall, 2013).
Podaci prevalencije tinitusa su nekoherentni uslijed raznih dijagnostičkih kriterija. Većina studija smatra da prevalencija iznosi 10 do 15% odrasle populacije, također pretpostavlja se da je tinitus jednako zastupljen u oba spola (Baguley, McFerran, Hall, 2013).
Dijagnostika je izrazito složen i individualan proces koji podrazumijeva dijapazon raznih pretraga kao što su CT, MRI, angiografija i dr. (Baguley, McFerran, Hall, 2013).
Osobe s izraženim tinitusom upućuju se na opsežnu audiološku obradu kako bi se utvrdio gubitak sluha (MSD priručnik, n.d).
Kognitivno bihevioralna terapija (CBT) jedini je terapijski postupak s umjereno do umjereno visokim postotkom uspješnosti u tretiranju tinitusa. Temelji se na razvoju alternativnih strategija koje pomažu u nošenju s tinitusom s naglaskom na podizanje razine kvalitete života. CBT ne lišava osobu tinitusa, već joj pomaže nositi se s njime. U nekim slučajevima preporučuje se i zvučna terapija (zvukoterapija) koja se temelji na maskiranju zvukova tinitusa kroz akustičnu simulaciju, uporabu slušnog pomagala i raznih zvučnih generatora. Farmakoterapija se najčešće primjenjuje kod osoba koje uz tinitus pate od depresije, anksioznosti i poremećaja spavanja (Dalrymple, Lewis, Phillman, 2021).
Potrebno je educirati javnost o tinitusu, rizičnim faktorima i njegovom utjecaju na biopsihosocijalno funkcioniranje osobe. Potrebna su daljnja znanstvena i medicinska istraživanja na ovome području kako bi se osigurala što veća razina prevencije i kvalitete života kod osoba s tinitusom.
Popis literature
- Baguley, D., McFerran, D., & Hall, D. (2013). Tinnitus. Lancet (London, England), 382(9904), 1600–1607. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(13)60142-7
- Dalrymple, S. N., Lewis, S. H., & Philman, S. (2021). Tinnitus: Diagnosis and Management. American family physician, 103(11), 663–671.
- MSD Tinitus (n.d) ( pristupljeno 16.01. 2023. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-simptomi/tinitus)
