Kultura Gluhih vrlo je usko vezana uz zajednicu gluhih osoba. Zajednice gluhih osoba postoje još od početka 18. stoljeća te svoje korijene vuku iz zapadno europskih zemalja u kojima su se otvarale prve obrazovne ustanove za gluhe. Kultura je vrlo širok pojam te ju nije lako definirati, ovisno o kontekstu u kojem se koristi poprima različito značenje (Holcomb, 2013).
Zajednica gluhih je kulturna manjina koja posjeduje niz kulturoloških odrednica kao što su vlastiti jezik, običaji, vrijednosti, povijest, umjetničko izražavanje, stvaralaštvo i kulturno-specifični dvojezični pristup u obrazovanju. Zajednica gluhih osoba izrazito je heterogena te se svaka gluha osoba različito identificira s kulturom Gluhih. Dio gluhih osoba snažno će se poistovjetiti s kulturom Gluhih te će koristiti znakovni jezik i biti aktivni članovi svoje gluhe zajednice, dok s druge strane dio gluhih osoba će formirati čujući identitet te će koristiti govorni jezik i biti aktivni članovi čujuće zajednice. Također, postoje gluhe osobe koje pripadaju objema kulturama i osobe koje se ne identificiraju s nijednom kulturom te stvaraju marginalni identitet (Möhr Nemčić, Bradarić-Jončić, 2016).
U kulturi Gluhih znakovni jezik zauzima vrlo važno mjesto, on je temeljno sredstvo komuniciranja te simbolizira društveni identitet, odnosno pripadnost zajednici. U zajednici gluhih, gluhe osobe ne smatraju se oštećenim osobama već kulturalno Gluhima. „Biti gluh“ je vrijednost koja se poštuje i cijeni. Zanimljivo je da se u kulturi Gluhih rođenje gluhog djeteta ne smatra šokantnim i negativnim događajem, već ono izaziva radost (Bradarić-Jončić, 2016). Gluhe osobe usko su vezane uz svoju zajednicu te imaju bogati društveni život. Kroz razne udruge i projekte ostvaruju vrlo zavidna postignuća kako na lokalnoj tako i na internacionalnoj razini.
U kulturi Gluhih možemo izdvojiti niz specifičnih običaja po kojima se ona razlikuje od ostalih zajednica. Na primjer, ime na znakovnom jeziku često je odraz neke karakteristike te osobe (izgled, ponašanje, značenje imena). U zajednici nema puno tajni jer je dijeljenje informacija s drugim gluhim osobama također jedan od običaja. Na rastancima je prisutno dugo opraštanje jer se uvijek ima još nešto za nadodati i ispričati (Bradarić-Jončić, 2016).
2001. godine osnovana je kazališna skupina „Dlan“ koja stvara predstave na znakovnom jeziku. U svojim predstavama najčešće kroz ironiju i humor progovara o problemima s kojima se gluhe osobe susreću u svakodnevnom životu (Bradarić-Jončić, 2016).
Gluhe i nagluhe osobe gravitiraju prema zajednici te samim time i kulturi Gluhih. Grupna identifikacija i poistovjećivanje s vlastitom zajednicom izrazito je važno za socioemocionalni razvoj gluhe i nagluhe djece te za mentalno zdravlje kod odraslih osoba. Važno je uključiti gluhu i nagluhu djecu u odgojno-obrazovne programe i sadržaje kroz koje stječu znanja o vlastitoj kulturi i identitetu (Möhr Nemčić, Bradarić-Jončić, 2016).
Gluhe osobe afirmiraju se kroz kulturu Gluhih, ona je sastavni dio njihovog identiteta. Potrebno je kontinuirano raditi na očuvanju i afirmaciji vlastite kulture i zajednice.
Badarić-Jončić i Mohr Nemčić (2016) u svome istraživanju zaključile su da se gluhe i nagluhe osobe u većini slučajeva identificiraju sa zajednicom gluhih, dok se lako nagluhe osobe podjednako identificiraju sa zajednicom gluhih i zajednicom čujućih.
Literatura:
Holcomb, T. K. (2013). Introduction to American Deaf culture. Oxford University Press.
Bradarić Jončić, S. i Mohr Nemčić, R. (2016). Neka obilježja kulturnog identiteta gluhih i nagluhih osoba. Logopedija, 6 (1), 24-37. https://doi.org/10.31299/log.6.1.4
Bradarić Jončić, S. (2016). Oštećenja sluha (Skripta). Zagreb: Edukacijsko rehabilitacijski fakultet
