Još 1996. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 16.11. Međunarodnim danom tolerancije, istaknuvši da će taj dan, u skladu s Deklaracijom o principima tolerancije, biti dan poštovanja i uvažavanja drugačijih od nas. To je dan koji nas potiče na snošljivost među drugima.
Proteklih godina pokazalo se da se riječ ‘’tolerancija’’ često spominje, ali rijetko primjenjuje u svakodnevnom životu pojedinca, obitelji i društva.
Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u svjetskim kulturama. To je naš način izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija podrazumijeva volju i sposobnost prihvatiti i dopustiti različitost, bilo da se radi o razlikama u političkom uvjerenju, vjerskim, rasnim, spolnim razlikama i sl.
Oni koji se najčešće susreću s (ne)tolerancijom su osobe s invaliditetom. Stavovi prema njima prožeti su predrasudama temeljenim uglavnom na neznanju o pojedinim vrstama invaliditeta. Kad razmišljamo o tome tko su osobe s invaliditetom, najprije pomislimo na ono što one ne mogu napraviti/postići/doseći…, a rijetko tko razmišlja o onome što one mogu. Stoga je potrebno vršiti neprekidno educiranje I podizati svijest osoba bez invaliditeta da svi mi imamo iste potrebe/želje/interese.
Potpuna tolerancija može se postići samo uz suradnju I međusobno uvažavanje osoba s invaliditetom I onih bez invaliditeta. Bez međusobnog razumijevanja nema ni skladnog I uspješnog društva.
Nitko se ne rađa toleratan ili netolerantan. Uvažavanje različitosti uči se i usvaja tijekom cijeloga života. Prvi učitelj tolerancije je obitelj – gledajući nekog drugog tko ima razvijene tolerantne oblike ponašanja, djeca će ih i sama usvojiti. Osim toga, prihvaćanje različitosti stvara osjećaj osobnog zadovoljstva, sreće i pozitivne energije. Osobnim zadovoljstvom pojedinca stvara se pozitivna i tolerantna zajednica.