O nama

Gledajući kroz povijest, položaj osoba s oštećenim sluhom u našoj zemlji, praktički se nije proučavao, tako da o njihovim životnim problemima, u prošlosti imamo vrlo skromne spoznaje. Promatrajući taj problem kroz povijest ipak možemo zamijetiti kontinuitet koji varira od potpune nebrige društva, preko samoorganiziranja u svrhu samopomoći i karitativnog pristupa, do društvene brige o osobama s oštećenim sluhom, koja se očituje donošenjem zakonskih propisa koji reguliraju specifična prava ovih osoba. Početak društvene brige o osobama" s oštećenim sluhom povezan je s otvaranjem prvih škola za ovu populaciju. Takvu situaciju ne nalazimo samo u našoj zemlji. Ona je karakteristična za sve zemlje svijeta. Međutim, samo donošenje zakonskih propisa, kojima se reguliraju prava slušno oštećenih osoba, nije samo po sebi riješilo probleme. Takva prava trebalo je i ostvariti u praksi što uvijek nije bilo jednostavno. Zato se osobe s oštećenim sluhom udružuju, formiraju udruge i saveze kako bi lakše ostvarile svoja prava, dobile valjane informacije, međusobno se družile i unapređivale svoj položaj u društvu. Do otvaranja prvih škola takve osobe bile su raštrkane po čitavoj zemlji. Jedino se u većim gradovima mogao pronaći veći broj gluhih, ali kako nije postojala organizirana skrb za takve osobe, one su međusobno vrlo rijetko mogle komunicirati. Otvaranje škola za gluhu djecu i bolja prometna povezanost omogućili su veću koncentraciju osoba s oštećenim sluhom na jednom mjestu. Tako se s vremenom stvaraju uvjeti za formiranje udruženja gluhih osoba. Kako je Zagreb kulturno, administrativno i gospodarsko središte Hrvatske, ne iznenađuje da se baš u njemu otvaraju prve udruge gluhih osoba. Završeni učenici Lampeove škole i Zemaljskog zavoda za gluhonijemu djecu te učenici bečkog zavoda i zavoda u Gorici bili su glavni inicijatori otvaranja prvog društva gluhonijemih osoba u našoj zemlji. Prvo društvo za gluhe koje je imalo zadatak pružati organiziranu pomoć gluhim osobama osnovali su učitelji Zemaljskog zavoda za gluhonijemu djecu (1902), pod nazivom "Društvo za pomoć svršenih učenika Zemaljskog zavoda za gluhonijeme". Predsjednik tog društva bio je biskup Ivan Krpac a tajnik Ivan Muha, učitelj u Zemaljskom zavodu. Cilj tog društva bio je : "pritjecati u pomoć svršenim siromašnim učenicima Zemaljskog zavoda za gluhonijeme u Zagrebu, a prema raspoloživim sredstvima i neškolovanim darovitim gluhonijemima iz Hrvatske i Slavonije.

 

Prvi svjetski rat prekinuo je mnoge aktivnosti gluhih pa i rad Zemaljskog zavoda za gluhonijemu djecu. Nakon rata ponovno se budi društveni život gluhih osoba. Sazrijevaju prilike da se ostvari nakana Ivana Smolea, prvog učenika Lampeove škole. Ivan Smole je mnogo putovao po Europi gdje je upoznao udruženja gluhih, ponajprije u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. Na njegovu inicijativu održana je 1921. godine, u kavani Royal u Ilici 44 u Zagrebu, osnivačka skupština društva gluhonijemih. O tome činu nema pisanih dokumenata, međutim pouzdano se zna da je tada osnovano društvo gluhonijemih osoba pod nazivom "Dobrotvor", te da je društvo brojilo 25 članova. Naziv društva bio je u duhu vremena kada je karitativna djelatnost bila uobičajena i cijenjena. Međutim, gluhe osobe nisu osnovale svoju organizaciju da bi moljakale pomoć i milodare od raznih donatora, već je osnovna svrha organizacije bila solidarnost i samopomoć članova.

Današnji Savez osoba oštećena sluha vuče svoje korijene iz društva "Dobrotvor", koje je nastalo kao autohtono udruženje gluhih, u vrijeme kada takva udruženja nastaju diljem Europe kao posljedica buđenja samosvijesti ove populacije. Dakle, društvo "Dobrotvor" osnovali su sami gluhi. Na to ih je prisilila spoznaja o svojoj posebnosti, izdvojenosti iz društva, zajednički način komuniciranja, predrasude okoline prema njima, te težnja da kroz zajedničko istupanje bolje upoznaju širu društvenu zajednicu o svojim problemima i potrebama. Tek kasnije javlja se briga šire društvene zajednice, uglavnom kroz materijalnu potporu društva, ali su gluhi uvijek nastojali, i u tome uglavnom uspijevali, ostati aktivnim činiteljem svoga društva ne prihvaćaju i paternalistički odnos u svojoj organizaciji. Prema riječima najstarijih članova društva znamo da su glavni ciljevi udruženja bili pružanje pravne pomoći članovima, zaštita materijalnih i duhovnih interesa, pomaganje članovima u slučaju nesreće ili bolesti, organiziranje predavanja, izleta i priredbi. Društvo nije uživalo materijalnu niti bilo koju drugu potporu države.Da bi olakšali radno osposobljavanje nepismenih i onih koji su bili u redovnom sustavu školovanja, Glavni odbor je osnovao privredno poduzeće "DES", sa soboslikarskim, knjigoveškim, krojačkim, fotografskim, automehančikim i veziljskim radionicama. Tako je najviše zavodskih učenika zapošljavano u DES-u, a neki i u otvorenoj privredi.

Moramo napomenuti da je Udruženje defektnih sluhom, kasnije Savez, često organizirao tečajeve opismenjivanja nepismenih gluhih osoba, koje su vodili surdopedagozi, nastavnici Zavoda Petar Matijašević i Vesna Kljako. Tečajevi su trajali sve do 1969. godine. Osim toga, zajedničkom akcijom Glavnog odbora Saveza gluhih Hrvatske, Gradskog odbora saveza gluhih Zagreba i Zavoda od 1961. do 1965. godine, provođeni su jednogodišnji tečajevi za dobivanje visoke kvalifikacije. Osnovna djelatnost sadašnjeg Saveza je: unapređenje i poticanje integracije gluhih u obitelji, na radnom mjestu i drugim oblicima društvenog života; iniciranje i davanje prijedloga odgovarajućim ustanovama i organizacijama za poboljšanje rehabilitacije i socijalne zaštite gluhih osoba; potpomaganje programa rehabilitacije i neposredno sudjelovanje u nekim segmentima; suradnja sa znanstvenim ustanovama koje se bave problematikom gluhoće; okupljanje gluhih osoba, njihovih roditelja, prijatelja i suradnika; izdavanje stručno-popularnih, informativnih i stručnih časopisa i edicija.

 

Zbog komunikacijskih barijera gluhe osobe uvijek ostaju upućene jedne na druge, osjećaju se marginaliziranima te imaju snažnu potrebu za zajedničkim okupljanjem. Upravo zato i njihov odnos prema Savezu (organizacijama, društvima i klubovima) sasvim je drugačiji nego kod drugih grupacija. U svojim udruženjima oni nadoknađuju sve čega ih je gubitak sluha deprivilegirao u redovnom društvu. Zato je njima Savez i dom i obitelj i kazalište i restoran i Sabor i športski klub, jer to je jedino mjesto gdje će na sebi razumljiv i adekvatan način primiti informaciju i gdje su ravnopravni sugovornici.