Efsli konferencija u Varšavi

  • Ove se godine konferencija u organizaciji Europskog foruma tumača znakovnog jezika održala u Poljskoj, u glavnom gradu Varšavi. Sudionici su pristigli iz čak 31 zemlje svijeta. Iako se organizacija naziva „europski“ forum, sudjelovati mogu svi. Tako su ove godine, uz gotovo cijelu Europu, doputovale delegacije i iz Sjedinjenih Američkih Država, Južne Afrike te Australije. Sve ukupno bilo je preko 300 sudionika. Hrvatska je već tradicionalno dio tog stručnog okupljanja. Ove su godine iz Hrvatskoga društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih bile Nives Gotovac i Dorijana Kavčić, iz Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba bile su Ines Porupski, Asja Barić, Brigita Sedmak i Lea Starčević te iz Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba Dodir kolegica Ana Marija Babojelić.

    Ovogodišnja je tema „To say or not to say“ okupila preko tri stotine uzvanika na jednome mjestu, sve s istim problemima i dilemama – „Reći ili ne reći?“ Dva su dana predavanja bila podijeljena na dva dijela s obzirom na to radi li se o prevođenju s govorenog na znakovni jezik (GJ → ZJ) ili sa znakovnog na govoreni (ZJ → GJ). Službeni je jezik bio engleski, a osigurani su prijevodi na poljski, ruski, poljski znakovni jezik i na međunarodni znakovni sustav. Uz predavanja bile su tu još i radionice te prezentacija postera.

    Predavanja – znamo koliko ne znamo

    Predavači su bili vrsni stručnjaci – profesori, znanstvenici, istraživači s raznih sveučilišta. Velika većina njih su tumači s dugogodišnjom praksom. Iako su svi završili visoko formalno obrazovanje u praksi se javljaju specifični problemi te su svi redom svjesni potrebe za formalnim obrazovanjem upravo za tumača – znakovnog jezika.

    Anna-Lena Nilsson, profesorica na Odsjeku za znakovni jezik i prevođenje norveškog Sveučilišta, tako u svome predavanju Interpreting from signed language into spoken language: The skills and knowledge needed to succeed (Prevođenje sa znakovnog jezika na govoreni: vještine i znanja potrebna za uspjeh) ponajprije govori o tome da nije svejedno u kojem se smjeru odvija prevođenje, da su drugačiji faktori koji se uzimaju u obzir i samim time drugačije su vještine koje su potrebne. Kod prevođenja GJ → ZJ, prvo i osnovno ustanovljuje razliku u tome radi li se o monologu, dijalogu ili komunikaciji više od svoje sudionika. U slučaju monologa radi se o jednostavnijoj situaciji gdje se tumač pozicionira u odnosu na čujućeg govornika i odrađuje osnovno: prati njegov stil izražavanja, tempo govora, intonaciju glasa i svakako gestikulaciju, sve su to elementi koji tumača navode na točnu interpretaciju izgovorenog teksta. Ako se radi o dijalogu, tumač se tada, uz do sada navedene osnove, usredotočuje na još jedan element, a to je u kojem trenutku i na koji način prezentirati drugog govornika, da gluhom korisniku bude što jasnije tko govori kome što. Takva je i situacija s više od dvoje sudionika gdje se od tumača sada, uz osnovne vještine te vještine prvog stupnja, zahtijeva sposobnost praćenja i interpretiranja svih govornika te ukazivanje na to tko u kojem trenutku govori i kome. Dakle, u svome malom prostoru znakovanja tumač predstavlja sudionike komunikacije, sadržaj te komunikacije te poput majstora marioneta vizualizira smjerove u kojima se odvija komunikacija. Zašto je bitno uz sadržaj govora predstaviti i, nazovimo to tako, karakter govornika? Zato što gluhi korisnik sluša govornika tako što gleda tumača. Boja glasa, način izgovora, upadice i poštapalice, korištenje riječcâ, sve to utječe na sveukupnu percepciju onoga o čemu se priča, a tumač je tu da govornik ostavi jednaki dojam kako na čujuće tako i na gluhe slušatelje.

    Kod prijevoda ZJ → GJ isto je važna interpretacija – prenijeti poruku onako kako je gluhi govornik i prenosi na svome znakovnom jeziku. Odabir riječi u govorenom jeziku, glas tumača, intonacija, sve mora odgovarati značenju onoga što se prenosi znakovnim jezikom, jer isto kao u prethodnom slučaju, ovdje je čujući sugovornik preko tumača pod dojmom kojeg ostavlja i stvara sami gluhi govornik. U ovom se kontekstu povela i rasprava što u slučaju da tumač nije razumio ili nije čuo ono što bi trebao prenijeti. Iako se kao razumno rješenje nameće opcija da tumač jednostavno zamoli govornika da se ponovi što je rečeno, takva odluka, odnosno takvo djelovanje otvara pitanja o ulozi tumača – je li on samo pasivni posrednik ili je pak koordinator same komunikacije. S obzirom na to da tumač u toj situaciji predstavlja gluhog sudionika, svakako je bolje zaustaviti komunikaciju i dobiti točne informacije, nego prenijeti krivo ili nepotpuno jer je moguće da se ostavi dojam o gluhoj osobi da je neinformirana i neupućena.

    Predavanje dviju profesorica s američkih Sveučilišta, Laurie Swabey i Brende Nicodemus, posebno je zanimljivo jer otvara pitanja o „kompatibilnosti“ koncepata u jezicima koje se prevode (Leksičke praznine u govorenim i znakovnim jezicima: Izazovi i strategije tumača/Lexical gaps between spoken and signed languages: Challenges and strategies for interpreters). Riječi svakog jezika predstavljaju pojmove, odnosno koncepte toga jezika i pitanje je kako prevesti koncept ako u drugom jeziku ne postoji riječ ili znak koji predstavlja taj koncept. Pitanje je stoga postoji li uopće taj koncept u tome drugom jeziku? Najčešće se u takvim situacijama poseže za tzv. „konceptualnim ekvivalentima“, kada se zapravo opisom određenog pojma pokušava prenijeti značenje iz jednog jezika u drugi. To je uobičajena pojava u slučajevima kada se radi o kulturno jako različitim jezicima svijeta. Kod znakovnih jezika pretpostavka je da ne postoje leksičke praznine kada se radi o znakovnom i govorenom jeziku jedne zajednice, države (s obzirom na stav da se zapravo radi o rukama prenošenom govorenom jeziku), no to nije točno. Osobito kod onih znakovnih jezika koji su prije ostvarili svoju autonomnost (izražavanje, informacije, obrazovanje). Dokazivanje činjenice da su znakovni jezici zasebni lingvistički sustavi sa sobom povlači i činjenicu da se radi i o zasebnim konceptualnim konstruktima. Prema tome, vrlo je logično očekivati da se počesto ne mogu naći točni i jednoznačni leksički parovi.

    Jemina Napier i Brett Best, iz Velike Britanije, govorile su o izazovima i osjetljivosti prevođenja policijskih ispitivanja. Stephanie Feyne iz Sjedinjenih Američkih Država, otvara pitanja o identitetu sugovornika koji se ostvaruju kroz interpretaciju tumača. Sophie Pointurier Pournin, iz Francuske, daje formulu prevođenja, koja u svakom trenutku podsjeća na to koliko je sama vještina zahtjevna i izazovna: I=R+M+P+C (I-prijevod, R-primanje informacija, M-memorija, P-produciranje, C-koordinacija). Na kraju svega, na francusku su se predavačicu nadovezale Linda Watson-Thomson i Emma Darroch, iz Velike Britanije, koje su otvorile raspravu o specifičnim uvjetima samog prevođenja. Dakle, radno mjesto tumačâ svakodnevno su ordinacije doktora, uredi psiho-socijalnih službi, policijska postaja, bolnički krevet, privatni stambeni prostori, u kojima se inače očekuje privatnost i diskrecija. Ta činjenica predstavlja dodatni izazov za tumača koji tada na popis svojih vještina uspješnog i dobrog prevoditelja nadodaje još i jedan osobit stil manevriranja prostorom između čujućeg i gluhog sugovornika, tako da je – nevidljiv. U takvim se okolnostima narušene privatnosti svi sudionici osjećaju nelagodno i potrebna je posebna međusobna suradnja, razumijevanje, poštivanje i nadasve povjerenje. Takve su okolnosti toliko individualne i osobne da se ni na koji način ne mogu niti pretpostaviti, a kamo li da bi se moglo propisati određeno zahtijevano ponašanje. Tumači se ponašaju skladno načelnim načelima etičkog kodeksa, no prepušteni su samoodlučivanju u datom trenutku, prema datim specifičnostima. Činjenica je da svaka nova situacija predstavlja novi izazov i potrebno je tumačima osigurati posebnu psihološku podršku, što bi moglo biti novo zanimljivo područje u razvoju psihologije, zaključuju predavačice.

    Radionice – još malo pitanja

    Nakon, odnosno između predavanja organizirano je 6 radionica kojima je glavni cilj bio taj da tumači aktivno sudjeluju u zamišljenim aktivnostima. Da im se omogući iznošenje svojeg vlastitog iskustva te da u direktnom kontaktu s drugim kolegama i mentorima dođu do zaključka koji im olakšava razumijevanje same problematike. Izdvojit ćemo nekoliko. Kolegice iz Slovenije, Darja Fišer i Jasna Bauman, održale su radionicu Da reći, ali kako to reći (Yes,to say it, but how to say it) u kojoj su predstavile uobičajenu polemiku na prostorima gdje se tek budi lingvistika znakovnog jezika i gdje se tek počinje sa sviješću da se na prevođenje znakovnog jezika ne gleda s perspektive govorenog jezika. Prema tome su potaknute stavom da tumač „prevodi sve“ predstavile osnovne hipoteze koje detaljno opisuju što sve uključuje prevođenje s i na znakovni jezik, čime su još jednom ukazale na ipak specifičnosti ove djelatnosti. Kolege iz Velike Britanije, Shaurna Dickson i Paul Belmonte, osmislili su posebno zanimljivu radionicu How do you like to be fed? (Kako bi htio da te hranim?), u kojoj su otvorena pitanja metodâ i strategijâ suradnje dvaju tumača na samom radnome mjestu. Tumači su dijelili svoja vlastita iskustva i svoje male trikove kojima se služe kako bi sebi i kolegi olakšali zahtjevan zadatak. Jemina Napier u svojoj je radionici raspravljala o osnovnim i najčešćim problemima u prijevodu ZJ → GJ, konkretnije kada se radi o predavanjima koje drže gluhi predavači-stručnjaci. Na ovoj je radionici bilo posebno zanimljivo tumačima koji dolaze iz država gdje imaju manje prilika za takva iskustva. U takvim se okolnostima ponovno otvara pitanje percepcije predavača kod publike, ali u konkretnijoj situaciji. Pretpostavlja se uska i dobra suradnja predavača i tumačâ, koja obuhvaća ne samo pripreme prije, nego i procjena poslije samog prijevoda. Teme, dakle, koje su obuhvaćene bile su i sam proces prevođenja, mentalni procesi uključeni u prije navedenu formulu, jezično-konceptualno preklapanje u glavi tumača između znakovnog i govorenog jezika te suradnja kolega tumačâ, koja je okvir koji drži na okupu i omogućava koordinaciju svih do sad navedenih elemenata uspješnog i dobrog prevođenja. Suradnja omogućava informaciju, znanje i podršku, a to su tri elementa koji omogućavaju razvoj i napredak znanosti i discipline. Znanost pak, i znanstvena disciplina, koje u detalje znanstveno istražuju i prikazuju društvene i prirodne entitete, temelj su povjerenja, vjerodostojnosti i struke.

    Posteri – vizualizacija problema

    Prezentacija postera prilika je za mlade stručnjake istraživače da predstave svoja istraživanja koja su manjeg opsega i tiču se konkretnijih problema, koji su proizašli iz iskustava tumača unutar pojedinih zajednica. Tako je Coralie Wright iz Velike Britanije svojim posterom Mind your language (Pazi kako se izražavaš) obradila temu prevođenja psovki. Tema je zanimljiva stoga što raspravlja o unutarnjoj dilemi samog tumača s onime što se smatra profesionalnim, a što se možebitno kosi s njegovim osobnim vrijednostima. Mali je broj onih koji bi odbili prevesti psovku (jer to nisu originalno njihove misli niti su to njihove riječi), ali i kod onih koji to uopće ne smatraju upitnim javljaju se dileme jer ipak oni u toj situaciji izgovaraju ono što inače nikada ne izgovaraju i što ne toleriraju čuti. Kolegice iz Finske, Kirsi Mäki, Sari Asikainen i Titta Shemeikka predstavile su svojim posterom problem koji se javlja u njihovoj okolini, a to je da je profesija tumačâ sada na otvorenom tržištu, čime tumači i organizacije tumačâ jedni drugima postaju konkurencija. U borbi za svakog klijenta ugrožavaju se temelji Etičkog kodeksa. Problemi s kojima se oni sada bore mogu se pojaviti u bilo kojoj drugoj zajednici, tako da je njihova prezentacija i više nego potrebna i informativna. Kolegice iz Hrvatske, Nives Gotovac i Lea Starčević, prezentirale su bihevioristički pristup kojim se jača potencijal i olakšava ostvarivanje profesionalnih, ali i osobnih ciljeva, The beginning of your personal excellence – NLP assumptions (Početak vaše osobne izvrsnosti – NLP pretpostavke). Neurolingvističko programiranje u ovom se kontekstu koristi kao tehnika koja, uz znanje i edukaciju, svakako može pružiti jednu novu mogućnost u nastojanju svakog tumača za ostvarivanjem boljih rezultata, konkretnije za boljim prijevodom ZJ → GJ.

    Zaključak – svi smo zajedno, i u problemu i u rješenju

    Dakle, tema je ovogodišnje konferencije bila izuzetno zanimljiva upravo stoga što se u Hrvatskoj struci i javnosti vode brojne polemike o tome što zapravo radi osoba koja se naziva „tumač/prevoditelj znakovnog jezika gluhih“. Znanost prevođenja između govorenog i znakovnog jezika je mlada znanost. Lingvistička istraživanja znakovnog jezika mlada je disciplina. Na početku svojeg postajanja lingvistika se znakovnih jezika oslanjala na tradiciju i postignuća lingvistike koja počiva na istraživanjima govorenog jezika. To je ustvari uobičajena pojava, a u ovom slučaju ona je posljedica zahtjeva da se znakovni jezik prizna i prihvati kao pravi jezik, istovjetan govorenom jeziku. Kad malo razmislimo, svijet je počeo mijenjati svoje stajalište tek kada je Stokoe (1960) dokazao istovjetnost jezičnih elemenata primijenivši standardnu jezičnu analizu govorenih jezika. No, daljnjim se dubinskim analizama shvatilo da ona nije dostatna, da postoje još koliko drugih, drugačijih elemenata u znakovnom jeziku koji se jednostavno ne mogu opisati uobičajenim lingvističkim diskursom. Još je jednom u povijesti znanosti napravljena ista pogreška. Jednako su tako lingvisti 19. stoljeća pristupali jezicima Sjevernoameričkih Indijanaca, kada su ustvrdili da komuniciraju šturim, jednostavnim rječnikom koji nije utkan ni u kakvu uređenu strukturu, samo zato što se njihovi jezični elementi nisu uklapali u do tada stvorene zaključke o jezičnim strukturama i jezičnom djelovanju.

    Kada govorimo o vještini prevođenja, ponajprije se kreće od već ustanovljenih činjenica i znanja o prevođenju između dva govorena jezika i tek sada postaje jasno da to ne može biti istovjetno prevođenju između govorenog i znakovnog jezika, jer vladaju ipak drugačiji zakoni i prisutan je drugačiji set kriterija. Nekompatibilnost rječnika, nekompatibilnost diskursâ, neverbalna komponenta (intonacija, poštapalice, neartikulirani izrazi – hm, mmm, pročišćavanje grla kao faktor nesigurnosti ili čak ironije) predstavljaju izazove za tumača kakve nemaju prevoditelji govorenog jezika. Zatim je tu obrazovanje, kako tumača tako i samih gluhih korisnika usluge prijevoda. Možda najveći problem predstavlja raznolikost komunikacijskog kanala – znakovni jezik, znakovani govoreni jezik, čitanje s usana, čitanje s usana uz potporu gestikulacije i/ili znaka znakovnog jezika, slovkanje. Prisutnost takvih mogućnosti komuniciranja predstavlja veliki izazov za sve sudionike, od kojih se zahtijeva izuzetno velika fleksibilnost, snalaženje i prilagođavanje u svakoj novoj prilici. Nema sustavnog rješenja jer nema definiranih sustava. Na svako je pitanje odgovor – „ovisi“ , što je bio i neslužbeni moto ove konferencije, jer je svaka rasprava započinjala i završavala isto – „it depends“. Ono što jest sigurno je to da nikako nije moguće uzeti praksu i znanje prevođenja između dva govorena jezika i primijeniti ih u ovom području.

    Ovogodišnja je konferencija dala bolju sliku o tome što je sve potrebno uzeti u obzir kada se govori o tumačima znakovnog jezika, ali je otvorila i mnoga nova pitanja. Moglo se vidjeti da se u različitim državama, različitim sustavima organizacija usluga tumača/prevoditelja znakovnog jezika, različitih povijesnih i obrazovnih okolnosti, zapravo nalaze gotovo istovjetni problemi. Razlog je jednostavan – mladost znanstvene discipline ili nedostatak iste. Rješenje je isto tako jednostavno – potencijali i iskustva već postoje, potrebno ih je u otvorenom dijalogu sa znanošću znanstveno uokviriti, kao pretpostavka profesionalizaciji struke.