Europski forum tumača i prevoditelja znakovnog jezika (EFSLI) u Zagrebu: „Etika i profesionalno ponašanje“

  • EFSLI je međunarodna organizacija koja okuplja tumače znakovnog jezika iz država Europe. Kroz članarine i upisnine nacionalnih društava tumača, projekte i sponzore imaju strukturirani fond kojim se financiraju edukacije te tribine i godišnje konferencije na kojima se raspravlja o problematici i postojećim mogućim rješenjima. Okuplja i gluhe i nagluhe i čujuće tumače. Od edukacije organiziraju ljetne i zimske škole, seminare za tumače, seminare za instruktore, radne seminare i „edukaciju na zahtjev“ (training on demand). U Zagrebu smo, u organizaciji Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih, održali upravo edukaciju na zahtjev. Održala se 28. i 29.11.2014., u prostorijama Saveza. Uz hrvatske tumače edukaciji su prisustvovali i tumači iz susjednih država - Srbije, Slovenije, Kosova, Italije, ali i iz jedne udaljene države - Belgije. Skupu je nazočila i počasna gošća, predsjednica Saveza gluhoslijepih Dodir i predsjednica Europske unije gluhoslijepih, dr. sc. Sanja Tarczay.

    Iz Hrvatske su uz Zagreb bile kolegice i kolege iz Rijeke, Bjelovara i Osijeka. Sve ukupno bilo je preko 30 sudionika. Instruktorica je bila Marinella Salami, tumač talijanskoga znakovnog jezika i međunarodnoga znakovnog, bivša predsjednica Efslija i urednica dviju publikacija na temu simultanog prevođenja između znakovnih i govorenih jezika. Službeni je jezik radionice bio engleski, a osigurana su dva tima prevoditelja. Jedan je tim prevodio s engleskoga na hrvatski, i obrnuto, dok je drugi tim prevodio na hrvatski znakovni jezik i međunarodni znakovni sustav.

    Edukacija na zahtjev je oblik radionice u kojoj zemlja domaćin sama izražava temu za koju smatra da je potrebno razraditi. U Zagrebu je tema bila: „Etika i profesionalno ponašanje“. Efsli zatim organizira i poziva instruktora, stručnjaka za tu temu, a instruktor osmišljava, vodi i usmjerava konstruktivnu raspravu te donosi najnovije znanstvene zaključke. Ukratko, napravio se prikaz „što se događa u svijetu znanosti i prakse“, a zatim je uslijedila rasprava u kojoj su se pokušali naći odgovori na sljedeća pitanja:

    - Što znači prevoditi s i na znakovni jezik?
    - Koji sve pristupi u samom procesu prevođenja postoje u Hrvatskoj?
    - Zašto je u Hrvatskoj tako kako je?
    - Koji je pristup bolji, po čemu i zašto?
    - Postoji li uopće bolji i lošiji ili postoje samo različiti?
    - Što je to etički kodeks?
    - Što regulira etički kodeks?

    I možda najvažnije pitanje:

    - Shvaćamo li svi etički kodeks onako kako bismo ga trebali shvaćati?


    Uloge tumača
    Kroz povijest možemo vidjeti kako se uloga tumača mijenjala. Najprije je to bio: pomagač. Najčešće su to bile osobe koje su inače uz gluhu osobu (na primjer član obitelji ili prijatelj ili poznanik ili učitelj) i u trenutku kada se gluha osoba obraćala nekome koga nije razumjela, tada bi zamolili poznatu čujuću osobu da im pomogne u komunikaciji. Ta uloga nije bila strogo definirana niti je čujuća osoba imala kakve koristi od toga.

    Zatim se, jačanjem kulture, jezika i identiteta gluhih, stvara struka tumača znakovnog jezika. To su bile osobe koje su izvrsno poznavale znakovni jezik i čija je uloga bila prevoditi ono što se izgovara i znakuje. Ta je uloga bila definirana i od tumača se zahtijevalo da doslovno prevodi i da prevodi isključivo i samo ono što je izgovoreno ili znakovano: provodnik. Tumač je bio stroj koji je strojno prevodio. S vremenom se shvatilo da taj model nije u potpunosti ispravan. Prvi i osnovni problem u takvom prevođenju jest činjenica da su govoreni jezik jedne države i znakovni jezik te iste države – dva različita jezika. Nije moguće prevoditi svaku riječ jer takva rečenica nema smisla. Znakovni jezik ima svoja pravila i svoju strukturu i poruka se prenosi kao cjelina.

    Tumač mora poznavati izvrsno znakovni jezik, ali isto tako i kulturu gluhih kako bi mogao prevesti onako kako gluha osoba to razumije. Prema tome, uloga se tumača sada mijenja u: jezično-kulturni posrednik.

    Praksa je pokazala da ne postoji jedan model, jedna uloga koja odgovara svima i ne postoji jedna uloga za koju se može reći da je najbolja odnosno savršena. Dva su osnovna uvjeta koje tumač mora zadovoljiti, a to je poznavanje znakovnoga jezika i poznavanje kulture gluhih, ostalo sam tumač prilagođava prema situaciji i gluhoj osobi. Ta fleksibilnost i prilagođavanje korisniku dok u isto vrijeme prenosi informaciju označava najnoviju ulogu tumača, a to je – suradnik.

    Etički kodeks – praksa drugih zemalja
    Nakon što se definirala uloga tumača, pojavila se potreba točno definirati njegovo ponašanje i obaveze. Zbog toga nastaje Etički kodeks tumača. Taj dokument mnogi shvaćaju kao skup zabrana i obaveza. Mnogi misle da u Etičkom kodeksu piše samo ono što tumač mora i ono što nikako ne smije.
    U raspravi su sudjelovali svi i mogli smo vidjeti da svaka država zapravo prolazi iste probleme. Jedno je teorija, a drugo praksa. Jako je teško, čak nemoguće, propisati i točno definirati svaku situaciju koja se može dogoditi. Nikako se ne može kodeksom propisati da tumač mora stajati jer postoji jako puno situacija gdje tumač prevodi nekoliko sati bez pauze. Tada se ne može primijeniti to pravilo jer to nije zdravo za tumača i on se umara te na kraju ne može kvalitetno prevoditi. Ne može se kodeksom propisati da tumač mora prevoditi samo i isključivo ono što čujuća osoba govori jer to znači da gluha osoba ne smije pitati tumača i zamoliti ga da, na primjer, ponovi ono što znakuje. Suradnja uključuje razgovor i prilagodbu.

    Osnovni pristup koji gradi kvalitetan odnos je – suradnja. Prema tome, države koje imaju dugu tradiciju struke tumača, poput Italije, Belgije i Engleske stvarale su etičke kodekse kroz otvoreni dijalog i razgovor sa zajednicom gluhih. Njihovi su Etički kodeksi smjernice koje osiguravaju odnos poštovanja i povjerenja.

    S obzirom na dužu tradiciju i bolje financijsko stanje tumači u tim državama završavaju edukaciju i specijaliziraju se za određeno područje. Gluhi korisnik tako zna što može očekivati, tumač zna što se od njega očekuje, a tako i čujuća stranka s kojom gluha osoba ulazi u komunikaciju ima iskustva i zna kako treba komunicirati. Dakle, u ovoj se situaciji svaka uloga, budući da je jedina, lako može definirati.

    U Hrvatskoj
    Općenito gledajući, lingvistika znakovnog jezika mlada je znanost, struka tumača još je mlađa. U Hrvatskoj se struka tumača pojavljuje prije nešto više od 10 godina. Prije toga tumači su bili upravo oni pomagači o kojima piše teorija. Najčešće su to bila čujuća djeca gluhih roditelja. Jačanjem svijesti same zajednice gluhih sve veći broj gluhih u Hrvatskoj nastavlja svoje školovanje na fakultetima i sve je veći broj gluhih na vodećim pozicijama. Rastom svijesti o svojoj kulturi i jeziku raste i  potreba za većim uključivanjem u širu zajednicu upravo svojim jezikom,  pa se prema tome javlja sve veći broj televizijskih emisija koje se prevode na znakovni jezik. Na državnoj je razini regulirano da se na sudovima, policiji i kod javnog bilježnika obavezno osigurava tumač znakovnog jezika, koji je besplatan za samog korisnika (dakle za gluhu osobu), a integracija gluhih učenika osigurava i tumača u nastavi.

    No, kroz diskusiju jasno se uvidjelo da još uvijek postoje vrlo oprečni stavovi kada se radi o ulogama tumača, samom prevođenju i onome što je navedemo u Etičkom kodeksu. Instruktorica je navela nekoliko primjera iz prakse, bili su to stvarni primjeri situacija u kojima su se našli tumači. Te su situacije bile „škakljive“, što znači da je tumač bio u situaciji kada nije bilo jednostavno donijeti odluku kako se ponašati. Sudionici su zatim iskazivali svoj stav prema navedenoj situaciji. Svatko je imao svoje mišljenje, a mišljenja su se jako razlikovala i rasprava je na kraju kulminirala upravo onako kako nije trebala. Umjesto da se svako novo mišljenje samo uzelo u obzir, sudionici su počeli osuđivati jedni druge i misliti kako je njihov način jedini ispravan te da bi se svi drugi trebali upravo tako i ponašati. Na kraju je došlo do oštre podjele mi gluhi i vi čujući.

    Sadašnjost i budućnost
    Hrvatska je mala zemlja, to je činjenica. Mala zemlja, mala zajednica. Bila je ovo velika čast, ugostiti Efsli i jednu od najutjecajnijih stručnjakinja na području tumačenja i prevođenja na znakovni jezik. Bila je to i prilika da se ponovno sretnemo s našim kolegama susjednih država i razmijenimo svoja iskustva. Od kolega iz drugih zemalja mogli smo dobiti pokoji savjet i iskustvo kako su oni prolazili ove prve, dječje bolesti. Hrvatska se trudi, naša društva i savezi u suradnji s fakultetima okupljaju odličnu i jaku ekipu stručnjaka koji svojim trudom, radom i znanjem doprinose napretku struke. No, nažalost, bila je ovo prilika i da se vidi da i dalje postoji nešto što nas koči u svemu i onemogućava brži napredak, a to je – svatko misli da je u pravu. U Hrvatskoj ne postoji dovoljna svijest o važnosti očuvanja izvornog, pravog znakovnog jezika, ne postoji standard, nema sustavne edukacije o tome što je to stručni komunikacijski posrednik (naziv koji će biti u Zakonu o hrvatskome zakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije), nema sustavne edukacije o Etičkom kodeksu, a svatko misli da zna sve.

    Svatko mora biti svjestan da postoji teorija, ali da postoji i praksa koja može biti potpuno drugačija od opisane teorije. Svatko od nas je različit i svakome od nas odgovaraju različite stvari. Ne smije se zaboraviti da je zajednica Gluhih izrazito heterogena skupina koja obuhvaća veliki raspon oštećenja sluha, vrlo različito obrazovanje, vrlo različitu okolinu odrastanja, vrlo različite načine komuniciranja, vrlo različito znanje hrvatskoga govorena jezika i vrlo različito znanje HZJ-a. Nemoguće je uzeti i propisati jedan jedini model prevođenja i zahtijevati od svih sudionika da mu se prilagode. Mora postojati razgovor i dogovor, fleksibilnost i prilagođavanje. Etički kodeks sadrži samo smjernice ponašanja i temelji se na osnovnim principima poštivanja svih sudionika u komunikaciji, poštivanja komunikacijskog kanala i poštivanja osnovne
    pristojnosti.


    Tumač/prevoditelj mora biti svjestan svojih mogućnosti i svojega znanja i mora uzeti u obzir znanja i mogućnosti samog gluhog korisnika. Ali, on isto tako mora i iskomunicirati svaki nastali nesporazum. To je – profesionalno ponašanje. Gluhi korisnici moraju znati što je to stručni komunikacijski posrednik i što se sve može očekivati od njega, ali isto tako mora i iskomunicirati svaki mogući nesporazum. I to je – profesionalno ponašanje. Profesionalno ponašanje vodi – uspješnoj suradnji, a to je ono što osigurava napredak i bolju budućnost.

                                                                                   
    Dorijana Kavčić, dipl.lingv. i prof.češ.